Hutbe 2010.

Hutba 15. 01. 2010. – Božiji nur (svjetlo); ružni obredi na svadbama i u žalosti; i podizanje standarda umjerenosti(skromnosti);


Kratki sadržaj hudbe koju je održao Hazreti Mirza Masroor Ahmad ajadahulahtalahbi
nasre hil aziz, Halifatul Mesih V, poglavar Ahmadija muslimanske zajednice.

Hutba je dostupna u tekstualnom formatu.

Tekst

Huzur je na poèetku današnje hudbe prouèio slijedeæi ajet:
“Vjerujte zato u Allaha i Njegovog Poslanika, i u svjetlo koje smo Mi
objavili. A Allah uvijek zna šta vi radite.” (64:9)
Huzur je rekao da je ogromna Allahova naklonost prema ljudima da
im je dao sposobnost uma koja im omoguæava da zaèuðujuæom brzinom
istra‘uju nauène i tehnološke inovacije. Meðutim, je li ovaj naredak
materijalne prirode svrha èovjekovog ‘ivota? Èovjek svakog doba i
vremena je umišljao da su njegov imetak i moæ sve. U današnjem dobu,
mlaði ljudi koji nisu naklonjeni religiji smatraju medije televizije i
internet izvorom svog napretka što je naravno krajnje pogrešan koncept.
Ovaj koncept je stvorio mnoge velike tlaèitelje; mnoge pojedince nalik
faraonu. Allah, Koji je Gospodar svih svjetova odbio je ovaj koncept
vrlo strogim rijeèima. Ovo zaista nije svrha èovjekovog ‘ivota. Jer
Allah ka‘e u Èasnom Kur’anu:
“A Ja nisam stvorio d`inove i ljude osim da Mene obo`avaju.” (51:57)
Obeæani Mesija a.s. je napisao da je vrlo tu‘no da mnogi ljudi nakon
što doðu u zrele godine napuste Allaha i naklonjeni su prema ovom
svijetu u kojem neki imaju samo mali dio za Allaha, dok drugi nemaju
nikakvog, i oni su potpuno okupirani svijetom. Allah je slao Svoje
poslanike da uputi ljude dalje od ovog pogrešnog stajališta i da razumiju
stvarnu svrhu svog stvaranja. Kad je èovjeèanstvo dostiglo jednakomjeran
stepen duhovnog i svjetovnog razvoja, Allah je poslao savršenog
èovjeka, Èasnog Poslanika s.a.v.s. sa konaènim Šerijatom i najavio:
15
“…Danas sam Ja za vas usavršio vašu vjeru i upotpunio Svoju
blagodat prema vama i izabrao sam za vas islam kao vjeru…” (5:4)
Èasni Kur’an kroz koji je ovaj konaèni Šerijat bio objavljen objašnjava
naèine postizanje blizine Allahu, naèine u pogledu na dostizanja visokih
standarda obo‘avanja, naèine ispunjavanja društvenih obaveza, naèine
tretiranja svojih neprijatelja, naèine ispunjavanja du‘nosti prava
zapostavljenih u društvu, naèine ispunjavanja prava ‘ena, naèine
dobivanja koristi od buduæih inovacija i uputa za razumijevanje svega
što je na nebesima i na Zemlji. Kur’an sve spominje; nešto od toga
èovjek nije razumio prije 1400 godina a nešto èovjek još uvijek pokušava
da razumije. Iako Kur’an spominje stvari koje vjernik od prije 1400
godina nije razumio, meðutim, savršeni èovjek Poslanik s.a.v.s. ih je
razumio svojom zamjetljivošæu i pronicljivošæu. Njega je Allah obdario
savršenim svjetlom (nurom) i zauzvrat su njegovi ashabi, prema svojim
moguænostima, imali udjela u ovom svjetlu. Onda su ashabi nastavili
da dalje šire ovo svjetlo u svijetu i tako je ovo svjetlo bilo preneseno. U
pogledu stvari o kojima èovjek tog doba nije imao predod‘be, reèeno je
da æe ova savršena Knjiga nastaviti da rasvjetljava do Sudnjeg dana.
Vjernikov vidik nije ogranièen na materijalnu korist ovosvjetskih
inovacija. Nakon što je razumio svrhu svog stvaranja, on nastoji da se
okoristi od istinskog svjetla (nura) koje je Èasni Poslanik s.a.v.s. donio.
Baš kao što su, nakon što su našli ovo svjetlo, izgubljeni ljudi od prije
1400 godina dotakli visine u svakom polju, slièno æe do Sudnjeg dana
svako ko formira istinsku vezu sa Èasnim Poslanikom s.a.v.s. nastaviti
da izlazi iz mraka na svjetlo i bit æe primalac Allahovog svjetla na ovom
svijetu i na ahiretu.
Allah ka‘e u Kur’anu:
“Poslanika, koji vam uèi jasne Allahove ajete, da izvede iz tmina na
svjetlo one koji vjeruju i èine dobra djela. A onoga ko vjeruje u
Allaha i èini dobra djela – On æe uvesti u D`ennete ni`e kojih rijeke
teku, oni æe u njima zauvijek boraviti. Allah je zbilja napravio divnu
opskrbu za njega.” (65:12)
Postizanje Allahovog zadovoljstva je uvjetovano slijeðenjem
blagoslovljenog uzora i uèenja Èasnog Poslanika s.a.v.s. S ciljem da
imamo uèešæa od Allahovog svjetla, uz dodatak vjerovanju, trebamo
obratiti pa‘nju na dobra djela i da sebe zaštitmo od grijeha. Ajet prouèen
16
na poèetku (hudbe) pojašnjava da æe vjerovanje dati osobi dio svake
vrste svjetla (nura). Allah je upoznat sa svim, u Njegovom je znanju ko
šta radi radi Njegovog zadovoljstva i koliko neko slijedi blagoslovljeni
uzor Poslanika s.a.v.s. i je li sve to iskreno ili tek verbalno ispovjedanje.
Bo‘ija je naklonost na nama da je On poslao Èasnog Poslanika s.a.v.s.
u èijim je uèenjima trajnost ovog svijeta i ahireta. Zato je jako va‘no da
praktikujemo njegova uèenja. Onda je tu nastavljanje naklonosti
ukorijenjene u kur’anskoj utjehi: “…i drugima (je njega poslao) meðu
njima…” (62:4) (u spominjanju ljudi kasnijeg doba) da su dobrotvornost
Poslanika s.a.v.s. i Kur’ana stalni. Poslije dugog perioda duhovnog mraka
Allah je poslao istinskog i revnog poklonika Èasnog Poslanika s.a.v.s.,
Obeæanog Mesiju a.s. koji je poprimio najveæi dio svjetla Poslanika s.a.v.s.
i koji je svijet ponovo uputio svjetlu. Dok su radosne vijesti o D‘ennetu
u slijeðenju Obeæanog Mesije a.s. utjeha za Ahmadi muslimane, to je
takoðer stvar da se zamisle, da se uvijek ispituju. Da bi se okoristili od
ovog svjetla uslovno je da vjerujemo, ali su skupa s vjerovanjem
neophodna dobra djela.
Koja djela su dobra a koja nisu? Na primjer, u ‘ivotu postoje radosne
prilike i tu‘ne prilike. Šta su naše granice da proslavimo sretne a šta su
naše granice da obilje‘imo tu‘ne prilike? Pod uticajem svijeta muslimani
su u svoje obilje‘avanje sretnih kao i ‘alosnih prilika ukljuèili loše
inovacije i beskorisne prakse. Ahmadi muslimani se moraju zamisliti je
li ono što rade unutar granica. Jedna radosna prilika je svadba. To je
obaveza. Kad su ashabi predlo‘ili da svoje ‘ivote potroše samo u
obo‘avanju Allaha, Poslanik s.a.v.s. im je rekao da je vrlina u slijeðenju
njegove prakse a da je njegova praksa bila da se o‘eni kao i da obo‘ava
Allaha. U kulturi Indije su našle put neke prakse u svadbenim proslavama
koje nemaju ništa sa uèenjem islama. Toliko se novca potroši na svadbene
proslave da su na mjestima gdje se slijede ovi obredi ljudi umislili da su
oni meðu svadbenim obavezama. Na primjer, tu je mendi (hina) proslava.
Tome je dat isti znaèaj kao i danu svadbe. Štampaju se pozivnice,
pripremljene su pozornice i serije sijela se odr‘avaju mnogo dana prije
svadbe. Svaki dan se priprema novi podijum, diskutuje se i pretresa o
obilatoj hrani. Ovaj obred je takoðer zgrabio one koji nemaju sredstava
da to priušte i kao rezultat oni moraju uæi u dug.
Neahmadi slijede ove obrede, ali sada neka Ahmadi kuæanstva
takoðer praktikuju neke od ovih beskorisnih stvari. Huzur je rekao da
17
je nedavno skrenuo pa‘nju da treba da se uzdr‘imo od prekomjernih i
obilatih veèera prilikom mendi proslave. Tog dana (odr‘avanja
prethodne hudbe) jedna porodica iz Londona su planirali odr‘avati
mendi prijem. Posije slušanja Huzurove hudbe oni su otkazali prijem i
umjesto toga pozvali nekoliko prijatelja mlade na veèeru. Oni su hranu
koja je bila pripremljena za prijem poslali u d‘amiju za program koji se
tamo odr‘avao te veèeri, i takoðer su napisali pismo sa izvinjenjem.
Takvi su Ahmadi muslimani koji trenutno postupaju po onom o èemu
budu podsjeæeni. Meðutim, Huzur je rekao, da je primio neke prigovore
iz Pakistana i takoðer iz Rabve. Neki ljudi se malo previše uvlaèe u ove
obrede. Rabva je mali grad, tako da se sve brzo opa‘a. Zato je Huzur
rekao da otvoreno ka‘e se da ovi beskorisni obredi i ceremonije ne
smiju slijediti i da odmah treba prekinuti s tim.
Objašnjavajuæi beskorisnost rasipnih troškova na ovakve prilike kroz
uzvišena pisanja Obeæanog Mesije a.s. Huzur je rekao da je u Pakistanu
s jedne strane pobuna o nedostatku elektriène energije, i da to svako
spominje, i takoðer je redovito iskljuèenje struje. A s druge strane, neka
domaæinstva su izuzetno rasipna u pokazivanju egzotiènog svjetla
prilikom svadbene proslave. Oni ne samo da navlaèe gubitak naciji,
nego takoðer èine grijeh. Zbog toga, Ahmadi u Pakistanu treba da vode
raèuna da nema nikakvog pretjeranog trošenja i u Rabvi pogotovu ovoj
stvar treba posvetiti pa‘nju. Odgovornost je sadr amoomi (poglavara
svih presednika d‘emata u Rabvi) da imaju u vidu da ne bude nikakvog
nepotrebnog trošenja i razmetanja na svadbama.
Huzur je rekao da Allahovom milošæu Ahmadi muslimani nisu
upleteni u lošim obredima u prilikama ‘alosti koje neahmadi muslimani
i ostali slijede, i koji su èesto teret na poridicama. Ako se bude, pod
uticajem društva, slijedila jedna vrsta obreda, tu je onda moguænost da
æe se takoðer unijeti druge vrste. Zato Ahmadi muslimani treba da se
zamisle nad naklonošæu na njima da su u Zajednici Obeæanog Mesije
a.s. i da samo slijede istinsko uèenje islama. U islamu je brak obavezujuæi
i svadbeni prijem se mo‘e odr‘ati ako se mo‘e priuštiti. Hrana se mo‘e
slu‘iti na prijemu iako to nije neophodno da se svim gostima servira
jelo. Ako neko putuje na svadbu izdaleka, onda se mo‘da samo njima
mo‘e servirati hrana. Meðutim, ako zakon zemlje ne odobrava slu‘enje
hrane onda to treba izbjeæi. U jedno vrijeme je u Pakistanu bio donesen
zakon protiv slu‘enja hrane na svadbama. Huzur je rekao da nije taèno
upoznat o trenutnim ogranièenjima ali neka još vrijede. Izvorna naredba
18
u islamu je o odr‘avanju velime (ruèak/veèera koju organizuje
mlado`enja posle prve braène noæi), prema sredstvima osobe. Allah
nam je rekao o svrhi našeg stvaranja i bilo koji postupak koji je uèinjen
za Allahovo zadovoljstvo postaje (forma) obo‘avanja.
Huzur je rekao, danas su Ahmadi muslimani ti koji se zauzimaju za
društvo da utemelje Allahovo zadovoljstvo i prava drugih. Ko drugi
osim Ahmadi muslimana se zavjetovao da æe napustiti slijeðenje
beskorisnih obreda i lakomost (pohlepan), ko drugi osim Ahmadi
muslimana se zavjetovao da æe potpuno prihvatiti vlast Èasnog Kur’ana,
ko drugi osim Ahmadi muslimana se zavjetovao da æe rijeè Allahovu i
rijeè Poslanika s.a.v.s. uèiniti svojim postupkom? Zato se od njih tra‘i
da ispune ove zavjete. Èineæi tako oni sebe ne ogranièavaju, nego
zapravo èuvaju sebe protiv zamke šejtana. Oni nastoje da ispoliraju
svoje zamjeæivanje i pronicljivost, èuvajuæi svoju krepost i èistoæu, podi‘u
standarde skromnosti, nastoje da uliju strpljenje i zadovoljstvo, usade
pobo‘nost i bogobojaznost, nastoje da ispune du‘nosti svojih amaneta
i nastoje da postignu visoke standarde obo‘avanja Allaha okreèuæi se
Njemu iz ljubavi prema Njemu i sa iskrenošæu, tako da ostvare svrhu
svog stvaranja.
Huzur je rekao da se upravo pozvao na podizanje standarda
umjerenosti, umjerenost je zaista dio vjere. Inovacije TV i interneta su
promjenili definisanje umjerenosti, gdje se oèita nepristojnost više ne
smatra nepristojnošæu. Standard umjerenosti Ahmadi muslimana nije
ono što se vidi na TV i na internetu. Ova prevladavajuæa nepristojnost
je takoðer preokrenula standarde umjerenosti u nekim prividno Ahmadi
kuæanstvima. U ime napretka posvojene su neke stvari koje je nemoguæe
tolerisati za bilo koju pristojnu osobu èak ako je to (izmeðu) mu‘a i
‘ene. Neke stvari su takve da kad su poèinjene pred drugima, ne samo
da su neopravdane, one postaju grijeh. Ako Ahmadi porodice sebe ne
oèiste od takvih vulgarnosti, onda nisu ispunili svoj zavjet i izgubili su
svoje vjerovanje. Èasni Poslanik s.a.v.s. je jasno rekao da je umjerenost
dio vjere. Svaka Ahmadi mlada osoba treba pogotovu imati na umu da
ne padne u stupicu medijima i njihovom prevladavajuæom nepristojnošæu
ili bi inaèe izgubili svoju vjeru. Zbog ovih nepristojnosti su neki
pojedinci prešli sve granice i kao rezultat su morali biti iskljuèeni iz
Zajednice. Jedan hadis navodi da nepristojnost èini poèinitelja ru‘nim
a umjerenost daje umjerenoj i srame‘ljivoj osobi unutrašnju i vanjsku
ljepotu.
19
Drugi hadis navodi da je Èasni Poslaniks.a.v.s. rekao: “Stidite se pred
Allahom onoliko koliko Njemu pripada.” Ashab koji je bio prisutan rekao
je: “Sva hvala pripada Allahu, mi se stidimo pred Njim.” Poslanik je
rekao: “To nije ono o èemu je rijeè. Ko god se stidi pred Allahom treba
da zaštiti svoju glavu i misli koje ulaze u nju, da zaštiti svoj stomak i
hranu koju stavlja u njega. Onaj ko se sjeæa smrti i kušnji napušta ukrase
ovog svijeta. Ko god ispunjava ove du`nosti stidi se od Allaha onoliko
koliko je du`nost prema Njemu.” Huzur je rekao da je ovo opomena.
Ako odreðene misli doðu one treba da budu izbjegnute kroz istighfar
(tra`enje oprosta od Allaha). Slièno zarada osobe treba biti èista i kroz
odobrena sredstva. Huzur je citirao primjer prakse potkupljivanja u
Pakistanu koja èini zaradu zabranjenim sredstavima.
Huzur je citirao dovu Obeæanog Mesije a.s. da tra‘imo Allaha: “O
moj Moæni Bo‘e, o moj Voljeni Vodièu, poka‘i nam one puteve kroz
koje istinoljubivi i èisti nalaze Tebe. Spasi nas od onih puteva koji samo
vode bludu, zlobi, pakosti i svjetskim obièajima i obredima.”
Naglašavajuæi potrebu slijeðenja ovih uèenja i odbijanja materijalistièkih
te‘nji Huzur je citirao slijedeæi ajet:
“…On njima nareðuje dobra i zabranjuje im loša djela, i dozvoljava
im èiste stvari, a zabranjuje im neèiste, i oslobaða ih njihovog tereta
i okova koji su bili na njima…” (7:158)
Huzur je rekao da s ciljem da ispunimo svoje obaveze da poruku
islama uputimo svijetu mi treba da odbacimo okove ovog svijeta. Treba
da vodimo raèuna da smo sljedbenici onog Poslanika s.a.v.s. koji je
poduèavao o tome šta je odobreno i šta je zabranjeno i tako uklonio
okove pogrešnih shvatanja. Na‘alost, muslimani stavljaju neke od ovih
okova natrag. Nakon što su došli u zavjet Obeæanog Mesije a.s. Ahmadi
su razumjeli kako da uklone ove okove. S ciljem da izbjegnemo da ih
ponovo stavimo treba da budemo oprezni i vodimo raèuna o nehaju
(preziru).
Potrebno je neprestalno samo-ispitivanje. Èasni Poslanik s.a.v.s. koji
je bio utjelovljeni nur uèio je dovu: “O Allahu, stavi nur u moje srce i
druge dijelove moga tijela.” Huzur je objasnio da je ova dova zapravo
da nas pouèi kako da koristimo svoje sposobnosti prema Allahovim
uèenjima. Da nas Allah osposobi da ojaèamo svoju vjeru, da
praktikujemo Bo`iju Rijeè i rijeè Njegovog Poslanika s.a.v.s., da
20
izbjegavamo loše obièaje, da izbjegnemo grijehe ovog svijeta i da uvijek
imamo uèešæa u Bo`ijem nuru. Da nas nikakva naša nesreæa ne liši
ovog Nura.