Kutak za djecu

Mudrosti za razmišljanje – I tako se isto dešava…?


Hazreti Halifa – tul – Masih II Mirza Bašir – du – Din – Mahmood Ahmad posjedovao je mnogo znanja na mnogim poljima da je to znalo iznenaditi i stručnjake. Često bi znao na veoma lijep i uvjerljiv način u svojim govorima ispričati one historijske anegdote koje su bile korisne i poučne.
Svrha prenošenja tih priča jeste da se baci svijetlo na moral, duhovnost i praksu ljudskog života.Selekciju tih priča pod naslovom “Sošne ki baten” koja je namijenja Ahmadi muslimanima i dijelom Ahmadi omladini i djeci predstavio je Madžlis Khuddam – ul – Ahmadiya Njemačke. Ova knjiga je potrebna svakoj Ahmadi porodici i roditelji bi se trebali pobrinuti za to da je njihova djeca pročitaju i zapamte kako bi postala dio njihovih života.

I tako se isto dešava…?

 

Hrana iz koje crpimo snagu i koja je neophodna da bismo preživjeli, kod prekomjernog konzumiranja iste može biti štetna, pa čak i smrtonosna.

Hindusi imaju jedan običaj koji se zove šarad ( hrana koju jedu Pandathi (vjerske vođe) često tako što im se mnogo plati za to). Govori se da se Pandathi čak i klade i pritom jedu toliko količinu hrane

da im čak i želuci puknu.

Hazreti Masih – e – Maud je jednom ispričao: ” Jedna se žena iz najviše kaste hindusa – brahmana, udala izvan svoje porodice. Jednog dana joj je došla njena svekrva i rekla joj da napravi krevet za svoga svekra jer će se toga dana vratiti sa šarada gdje je puno jeo i neće moći iz tog razloga da sjedne.” Kada je to snaha čula, počela je da plače i da se žali:

” U kakvu sam se ja to porodicu udala, koja me pred drugima ponižava?”  Svekrva ju je upitala zašto plače i zašto se žali? Dobila je ovakav odgovor:

“Mojom udajom sam ponizila svoju porodicu i klasu. Kod nas oni koji idu na šarad da jedu ne mogu hodati do kuće. Moraju ih nositi do kuće, a ti meni kažeš da svekar neće moći samo sjediti. Moraju toliko jesti da se više ne mogu pomaći s mjesta.”

Hrana je bitna, ali kako vidimo prilikom neumjesnog konzumiranja može i iz nje loše nešto proizaći. Ljudi postanu lijeni i beskorisni.

 

(Hutbae – e – Mahmud tom 5, str. 296 Alfazal, 31. oktobar, 1916. godina)