Kutak za djecu

Mudrosti za razmišljanje – Krokodilske suze


Hazreti Halifa – tul – Masih II Mirza Bašir – du – Din – Mahmood Ahmad posjedovao je mnogo znanja na mnogim poljima da je to znalo iznenaditi i stručnjake. Često bi znao na veoma lijep i uvjerljiv način u svojim govorima ispričati one historijske anegdote koje su bile korisne i poučne.
Svrha prenošenja tih priča jeste da se baci svijetlo na moral, duhovnost i praksu ljudskog života.Selekciju tih priča pod naslovom “Sošne ki baten” koja je namijenja Ahmadi muslimanima i dijelom Ahmadi omladini i djeci predstavio je Madžlis Khuddam – ul – Ahmadiya Njemačke. Ova knjiga je potrebna svakoj Ahmadi porodici i roditelji bi se trebali pobrinuti za to da je njihova djeca pročitaju i zapamte kako bi postala dio njihovih života.

Krokodilske suze

 

Samim slušanjem priča ne možemo zamisliti šta su drugi osjećali.

Bol koju osjećamo kad umre vlastita kokoš je često veći od onoga koji osjećamo kada čujemo da je umro sin neke osobe. Istina je da većina ljudi odglumi bol da bi izrazili sućut. Bol ne osjećaju uistinu srcem. Kada se nađu pred tom osobom, zaplakat će i izraziti riječi sućuti, ali srca će im biti prazna i neće osjećati žalost. A s druge strane, za takve ljude predstavlja veliku tegobu da podnesu bol o gubitku neke beznačajne stvari.

 

Kod nas je poznata priča o jednoj sluškinji koja je čistila u dvorcu jednog kralja. Kada je jednom napuštala kraljev dvorac, zastala je u velikom hodniku, naslonila se uza zid i počela plakati. Ona je toliko glasno i žalosno plakala da je straža ispred dvorca pomislila da je umro jedan od članova kraljevske porodice. Zbog toga su i oni počeli strahovito da plaču da niko ne bi posumnjao da nisu odani svome vladaru. I drugi su koji su ih ugledali takve, počeli da plaču. Toliko je to daleko otišlo da su i neki dvorjani posumnjali u smrt nekog od članova kraljevske porodice. U toj situaciji bi im bilo naređeno da nose crninu pa su se žurećim koracima zaputili svojim kućama kako bi se preodjenuli i vratili spuštenih glava i s maramicama u rukama pred kapije dvorca. Htjeli su prikazati sliku žaljenja i odglumiti da plaču.

Veliki vezir je bio nešto mudriji te zaputivši se bez crnine na dvor upitao svoje susjede šta se dešava. Sreo je svoje susjede koji su također bili u crnini i vidjevši ih i on se preodjenuo jer je pretpostavio da je neki član kraljevske porodice umro. Njegovi susjedi su ga uputili drugim ljudima, oni pak nekim drugim i sve tako redom dok nije došao do straža pred kapijama dvorca koji su ga uputili sluškinji koja je plakala. Kada su je upitali za povod njenog plača rekla im je :” Bože sačuvaj, u dvorcu je sve u redu. Stvar je u tome da sam uzgojila prase i jutros mi je umrlo, a pošto sam izgubila već mnogo vremena, brzo sam se zaputila u dvorac kako bih tamo počistila. Tamo sam skrivala svoja osjećanja, ali kada sam napustila dvorac, nisam više mogla izdržati i počela sam da plačem!” Sluškinja nije smjela da pokaže svoja prava osjećanja jer je radila. Poslije je međutim bolno počela da plače pošto se smjela opustiti.

Drugi koji su tome svjedočili pretpostavili su da takav bol može nastati samo ako se desi neka katastrofa. Zbog toga su počeli da glume bol i da prave grimase kao da su ožalošćeni jer su mislili da su u najmanju ruku umrli kralj ili kraljica. U svakom slučaju je njihov plač bio odglumljen i neiskren. Suprotno od toga, plač te sluškinje bio je iskren jer je prase pripadalo njoj i njegova smrt ju je pogodila. Straža i  dvorjani iako su oplakivali kralja, kraljicu ili princa njihov plač bio je neiskren, jer nisu osjećali istinsku povezanost s njima.

U takvim situacijama je vlastita muka prevelika, a tuđa iako najveća nam se čini malehnom.

 

(Hutbae – e – Mahmud tom 2, strana 211 – 213, Alfazal, 15. mart, 1938. godina)