Kutak za djecu

Mudrosti za razmišljanje – Kraljev ogrtač i Šibliovo pokajanje


Hazreti Halifa – tul – Masih II Mirza Bašir – du – Din – Mahmood Ahmad posjedovao je mnogo znanja na mnogim poljima da je to znalo iznenaditi i stručnjake. Često bi znao na veoma lijep i uvjerljiv način u svojim govorima ispričati one historijske anegdote koje su bile korisne i poučne.
Svrha prenošenja tih priča jeste da se baci svijetlo na moral, duhovnost i praksu ljudskog života.Selekciju tih priča pod naslovom “Sošne ki baten” koja je namijenja Ahmadi muslimanima i dijelom Ahmadi omladini i djeci predstavio je Madžlis Khuddam – ul – Ahmadiya Njemačke. Ova knjiga je potrebna svakoj Ahmadi porodici i roditelji bi se trebali pobrinuti za to da je njihova djeca pročitaju i zapamte kako bi postala dio njihovih života.

 

Kraljev ogrtač i Šibliovo pokajanje

 

Šibli je bio veoma častan čovjek.Vodio je porijeklo iz jedne imućne porodice i bio je vladar jedne provincije u današnjem Iraku. Jednom je došao u Bagdad da bi se posavjetovao sa kraljem. Istovremeno je kralj jednog od svojih generala poslao u rat protiv jednog svog neprijatelja u Iran, protiv kojeg je već više puta izgubio svoju vojsku. General je uspio ovaj put da pobijedi protivnika. Na svom povratku u Bagdad, pripremili su mu veliku dobrodošlicu. Kralj je naredio da se na dvoru za generala pripremi posebna gozba na kojoj je trebao biti nagrađen između ostalog jednim posebnim kraljevim ogrtačem, kao priznanje za njegovu veliku pobjedu. Nažalost se general na putu kući prehladio i uz to još zaboravio svoje maramice. Kada je generalu uručen ogrtač, morao je prema običajima držati govor zahvale posvetivši ga kralju i obećavši da će mu i on i njegovi sljedbenici biti odani i vjerni. Kada je htio početi sa govorom zahvale, morao je kihnuti i obrisati svoj nos. Da je održao govor kralju dok mu je nos curio ovaj bi ga kaznio odmah smrću za drskost. U očaju general je razgledao oko sebe, ali nije mogao pronaći ništa čime bi očistio svoj nos. Tako je iz nužde zgrabio kraljev ogrtač kojim je trebao biti počašćen, obrisao svoj nos njime dok ga drugi nisu gledali. Međutim, kralj ga je u tome vidio te je pobjesnio: ” Uzmite ovom nezahvalniku moj ogrtač! On ga ponižava i njime briše svoj nos!” Kada je to kralj rekao, Šibli zajeca glasno. Začuđen njegovim ponašanjem kralj je rekao: ” Ja sam ljut na ovog generala, zašto ti plačeš?” Šibli je ustao sa svog mjesta i rekao: ” O kralju, želim objaviti da se povlačim.” Kralj mu je na to u čudu odgovorio: ”  Zašto se odjedanput želiš povući, šta se s tobom dešava?”  Šibli mu reče: ” O kralju, prije dvije godine ovaj je čovjek otišao. Poslali ste ga u misiju u kojoj je prije svaki general doživio neuspjeh. I to je bila oblast za koju smo mislili da je više nikad nećemo osvojiti. Ovaj čovjek je dvije godine kročio kroz šume i brda i borio se s neprijateljem u strahovitim bitkama. Tamo je umirao svakog dana, jutra i večeri. Svake večeri je njegova žena mislila da će postati udovica. I svakog jutra je mislila da će navečer postati udovica.Svake noći njegova su djeca mislila da će postati siročad.  Nakon toliko žrtvovanja uspio je osvojiti veliku zemlju za Vaše kraljevstvo. Kao nagradu od Vas je dobio samo nekoliko metara platna koje i nije imalo neku vrijednost. Ali zato što je iz nužde njime morao očistiti nos, Vi ste se na njega naljutili. Šta da kažem svome Bogu koji mi dade moje tijelo kao ogrtač koje nijedan kralj ovoga svijeta ne može napraviti. Ja ga pak prljam svojim ružnim djelima. Šta da kažem svome Bogu?” To je rekao i izašao iz kraljevog dvorca. Kad je otišao u džamiju i tamo rekao: ” Tražim oprost “, neki nemilosrdni ljudi tamo su mu rekli: ” O nesretniče, zar se đavolima oprašta? Odlazi odavde!” Tako je Šibli išao od mjesta do mjesta i tražio oprost. Dok nije došao do Džunaid Bagdadija rekavši mu da je ljudima činio zlo i da traži oprosta.  ” Hoće li moja molba za oprostom biti primljena?” upitao bi on.  Džunaid Bagdadi bi mu odgovorio: ” Da, ali prije toga moraš prihvatiti sljedeće uslove.” Šibli bi mu odgovorio: ” Recite mi koji su to uslovi, voljan sam ih prihvatiti.” Džunaid Bagdadi bi mu rekao: ” Vrati se u grad u kojem si bio vladar. Pokucaj na svaka vrata i reci ljudima: Molim vas da mi oprostite. I zamoli za oprost one kojima si učinio nažao.” Šibli mu je na to rekao: ” Prihvatam te uslove.” I uistinu je otišao.  Kucao je na vrata i govorio: ” Ja sam Šibli, bio sam vaš vladar. Činio sam vam nažao i loše sam se prema vama ponašao, molim vas da mi oprostite.” Ljudi su govorili: ” Oprostili smo ti.” Stigao je tako uraditi sa svega  deset ili dvadeset kuća prije nego se naseljem proširila vijest o tome da nepravedni vladar moli stanovništvo za oprost. To je dirnulo srca ljudi i oni bi rekli: ” Kako je Allah dobar, pa i takve nepravedne ljude upućuje i oprašta im.” Tako da je nadalje kad bi kucao na vrata ljudima, oni bi izlazili plačući i umjesto da se žale, govorili bi : ” Ne postidi nas. Mnogo te poštujemo.  Ti si jedan častan čovjek i evlija.” Ukratko, Šibli je cijeli grad zamolio za oprost pa se potom vratio Džunaidu Bagdadiju. On je primio njegovo izvinjenje i prihvatio ga kao svoga učenika. I sada se Šibli ubraja među velike učenjake i pobožnjake u islamu.

 

(Ser – e – Rohani tom 2, strana 160 – 163)