Kutak za djecu

Mudrosti za razmišljanje – Manje vrijednosti se žrtvuju za veće vrijednosti


Hazreti Halifa – tul – Masih II Mirza Bašir – du – Din – Mahmood Ahmad posjedovao je mnogo znanja na mnogim poljima da je to znalo iznenaditi i stručnjake. Često bi znao na veoma lijep i uvjerljiv način u svojim govorima ispričati one historijske anegdote koje su bile korisne i poučne.
Svrha prenošenja tih priča jeste da se baci svijetlo na moral, duhovnost i praksu ljudskog života.Selekciju tih priča pod naslovom “Sošne ki baten” koja je namijenja Ahmadi muslimanima i dijelom Ahmadi omladini i djeci predstavio je Madžlis Khuddam – ul – Ahmadiya Njemačke. Ova knjiga je potrebna svakoj Ahmadi porodici i roditelji bi se trebali pobrinuti za to da je njihova djeca pročitaju i zapamte kako bi postala dio njihovih života.

Manje vrijednosti  se žrtvuju za veće vrijednosti

 

Poznat je jedan događaj za koji znaju svi oni koji imaju imalo znanja o historiji indijskog potkontinenta. Kada je Humaion izgubio bitku protiv Šer Šaha, njegov poznati general Baeram Khan je zarobljen zajedno sa svojim slugom. Kada su slugu pitali ko je Baeram Khan, odgovorio im je: ” Ja sam Baeram Khan!” Baeram Khan je čuvši to pokušao na raznolike načine da pažnju usmjeri na sebe i da uvjeri stražare da je on ustvari Baeram Khan. Ali sluga je bio tako uvjerljiv da neprijatelji nimalo nisu posumnjali da ne govori istinu. Ubili su ga i tako je pravi Baeram Khan spašen. Istina je da je sluga lagao, ali jasno je kao dan da je sebe žrtvovao kako bi spasio svoga poglavara. Mislio je: ” Za razliku od moga postojanja, njegovo je veoma bitno i od velike koristi.” Poslije se pokazalo da je Baeram Khan bio velika podrška Humaionu u teškim vremenima. Uz njegovu pomoć Humaion je mogao sakupiti veliku vojsku i ponovo osvojiti indijski potkontinent.

To je priča požrtvovanosti samo jednog čovjeka. S druge strane  negdje su se na hiljade, ma na stotine hiljada ljudi znalo žrtvovati za samo jednog čovjeka. Prije ne tako dugo vremena u Francuskoj je vladao poznati Napoleon. Porijeklo je vodio iz jednostavne porodice, a i sam je bio veoma skroman. Toliko da neki historičari sumnjaju u istinitost životne priče njegovih roditelja. A postoji sukob mišljenja kod historičara. Ono što je sigurno jeste da je rođen na Korzici, ali da bi završio svoje školovanje došao je u Francusku. Ali zbog svoje inteligencije i predanosti uspio je čak i do toga da je postao vladar Francuske. Izabran je za cara kada su krvoproliće i izdaja u Francuskoj postali svakodnevnica. Razlog zbog kojeg je izabran za cara nije ležao u tome što vodi porijeklo iz jedne velike i bogate porodice već samo zbog toga što je bio mnogo pametan i što je želio dobro za svoju zemlju. Bio je na takvoj poziciji da su nekada na stotine hiljada ljudi davali živote da bi njega odbranili. I posljednji put. Posljednji bitka u Waterloo u kojoj ga je njemačka i britanska  vojska  pobijedila bila je zadivljujuća. Jedan njegov general je napisao: ” Greška je bila u tome što je Napoleon mislio da je onaj dio vojske koji je ostavio kako bi se pridružio ostatku vojske  bio već pošao. Ali ustvari bio je to tek neprijatelj koji je pošao prema nama. Ja sam ga obavijestio o njihovom skorom dolasku. Kad sam stigao do njega, primijetio sam da se naša vojska već razilazi, oružja nam je manjkalo i bili smo okruženi neprijateljskom vojskom. Mnogi su mu generali dolazili moleći ga da napusti bojno polje, ali njegov je odgovor uvijek bio: ” Kako da napustim bojno polje na kojem gine mladost moje zemlje i to na moju zapovijed.”

Generale su neprijatelji pitali zašto jednostavno nisu napustili bojno polje kada su znali da više nemaju municije i oružja. Odgovarali bi da iako su znali da nemaju više municije nisu htjeli napustiti bojno polje,jer bi inače Napoleon bio zarobljen. Najzad su pali i zaštitari koji su bili oko njega,ali on je i dalje odbijao da napusti svoje mjesto iako je bio u smrtnoj opasnosti. Onda su došli generali, uzeli u ruke uzde njegovog konja i rekli da je sada bitno da za dobrobit svoje zemlje ne poslušaju njegove naredbe. Uzjahali su svoje konje i zaputili se na bojno polje.

 

(Hutbae – Mahmud, tom 2, strana 40 – 41, Alfazal, 28. septembar, 1918. godina)