Ahmadijat

Mudrosti za razmišljanje – I Mesija je lično hrlio ka bolesnima


Hazreti Halifa – tul – Masih II Mirza Bašir – du – Din – Mahmood Ahmad posjedovao je mnogo znanja na mnogim poljima da je to znalo iznenaditi i stručnjake. Često bi znao na veoma lijep i uvjerljiv način u svojim govorima ispričati one historijske anegdote koje su bile korisne i poučne.
Svrha prenošenja tih priča jeste da se baci svijetlo na moral, duhovnost i praksu ljudskog života.Selekciju tih priča pod naslovom “Sošne ki baten” koja je namijenja Ahmadi muslimanima i dijelom Ahmadi omladini i djeci predstavio je Madžlis Khuddam – ul – Ahmadiya Njemačke. Ova knjiga je potrebna svakoj Ahmadi porodici i roditelji bi se trebali pobrinuti za to da je njihova djeca pročitaju i zapamte kako bi postala dio njihovih života.

I Mesija je lično hrlio ka bolesnima

Prenosi se da je jedan evlija bio hitno pozvan da se javi kralju jer je bio optužen za neka nedjela. Evlija se veoma začudio kada je dobio naredbu da ide kralju zbog toga jer je sve vrijeme bio u zikru.  Ali pošto je to bila kraljeva naredba, zaputio mu se.  Kada je pješačio oko 40 – 50 kilometara, nad njim su se nadnijeli crni oblaci i počelo je grmiti te je nastalo nevrijeme. Evlija je u to vrijeme bio u jednoj šumi gdje nije nikog bilo nadugo i naširoko. Razgledao je oko sebe i uočio neke drvnare i krenuo ka njima.  Došao je pred jednu drvnaru i glasno upitao za dozvolu da uđe unutra. Iznutra se čuo glas: “Slobodno uđi!” Svezao je svoga konja i ušao. Ugledao je jednog čovjeka tamo kako leži na krevetu i koji je bio nepokretan. Čovjek je blago pozvao evliju da mu priđe i da sjedne na kraj njegovog kreveta.  Pitao ga je kako mu je ime i odakle dolazi.  Evlija mu se predstavio, dodavši: ” Kralj mi je naredio da odem do njega. Tako da sam se zaputio njemu, ali nije mi jasno šta sam skrivio jer se nikad ne miješam u ovozemaljske sukobe.” Bolesni mu je čovjek rekao: ” Ne boj se, sve je to Allah učinio da bi ti došao do mene. Nepokretan sam i dan i noć ležim na ovom krevetu.  Nemam snage da hodam. Od svojih sam prijatelja, međutim mnogo o tebi čuo.  Uvijek sam dovio Allahu:  O Allahu, sretnici mogu uvijek posjetiti tog evliju, ja sam međutim siromašan i bespomoćan i nemam snage da mu odem. Svojom milošću mi ukaži kako da se sretnem s njim.”  Obojica su bili zauzeti razgovorom kad se izvana začuo glas:” Pada kiša vani, da li mi je dozvoljeno da uđem?” Rekoše: ” Vrata su otključana, slobodno uđi.” Kada su se vrata otvorila, ušao je jedan čovjek.  Bio je kraljev glasnik. Kada su ga pitali gdje se zaputio, odgovorio im je: ” Naređeno mi je da idem do jednog evlije, koji je greškom bio pozvan kod kralja. Ustvari ta naredba se odnosila na nekog drugog.  Ali pošto su imali slična imena, greškom je pozvan evlija.” Kada je bolesnik to čuo, nasmijao se rekavši: ” Zar ti nisam rekao da te je Allah meni doveo. Kraljeva naredba bila je samo sredstvo.”

To je tačno ono što Allah kaže u časnom Kur’anu: A one koji se trude radi Nas, Mi ćemo sigurno uputiti prema Našim putevima. Al – Ankabut, ajet 70

(Ser – e – Rohani tom 2, strana 129)