Hutbe 2012.

Hutbe 2012 – Tabligh ashaba Obećanog Mesije a.s.


Hutba, 16. mart 2012.

Kratki sadržaj hutbe koju je održao Hazreti Mirza Masroor Ahmad ajadahulah-talah bi nasre hil aziz, Halifatul Mesih V, poglavar Ahmadija muslimanske zajednice.

Hutba je dostupna u audio, video i tekstualnom formatu.

VideoAudioTekst

U nastavku teme od prošle sedmice o tablighu ashaba Obećanog Mesije a.s. huzur Akdas je naveo još nekoliko događaja i rekao da je svrha navođenja ovih događaja, kao što je Huzur objasnio ranije, prvo da činimo dove za ove starije. Oni su prihvatili Obećanog Mesiju a.s. koji nas je doveo među one koji u ovo doba primaju blagoslove. Da Allah nastavi uzdizati njihov položaj. Bez njih bi mnogi od nas bili lišeni ovog od Boga datog blagoslova. Drugo, njihova pobožnost, hrabrost vjerovanja, osjećaj časti prema religiji i entuzijazam da služe vjeri možda inspirišu njihove potomke kao i one koji možda nisu u krvnom srodstvu s njima ali su s njima duhovno povezani  i da svi oni prenesu ovu želju svojim budućim generacijama. Huzur Akdas je rekao da mu mnogi pišu ili mu kažu kad se sretnu s Huzurom o svom odnosu s nekim starijim kojeg je Huzur možda spomenuo u svojim govorima. Međutim, Huzur je rekao da će biti odana počast prema ovim odnosima samo kad ljudi budu išli tragom ovih starijih. Hazreti Mian Džemal uddin sahib r.a. prenosi da je Maulvi Navab uddin išao iz jednog sela u drugo u svom umišljanju da ‘sredi Mirzai ljude’. Mian Džamal uddin sahib je saznao da on dolazi u posjetu jednom od obližnjih sela i kako je on bio jedini Ahmadi u toj oblasti, oni su poslali nekoga da ga pozove da dođe. Obećani Mesija a.s. je u to vrijeme svojim sljedbenicima rekao da se ne upuštaju u nepotrebne vjerske rasprave. Mian Dzamal uddin sahib je poslao poruku da nije zainteresovan za debatu, da druga strana treba predstaviti svoja pitanja i da će on dati odgovore. Ovaj putujući hodža je došao u Mian sahibovo selo skupa sa trojicom ljudi.  Stupili su kontakt sa vodećim čovjekom u selu koji je bio hindu i tražili od njega da aranžira debatu sa ‘Mirzai’. Mian sahib je primio ovu poruku i krajnje ponizno molio Allaha za pomoć i otišao da se vidi s ovim hodžom. Okupilo se mnogo ljudi, i hindu i muslimana. Mian sahib je započeo razgovor i pitao ovog hodžu za razlog njegovog putovanja unaokolo. On je odgovorio da je to radio da otkloni razlike u mišljenju među ummetom. Mian sahib ga je pitao koliko je svjedočanstava stekao i hodža je rekao da ima mnoga svjedočanstva ali ih nije mogao pokazati jer ih je ostavio kod kuće. Rekao je da je njegov glavni cilj da vodi debatu s ljudima o tome da je (Bože sačuvaj) ‘Mirza’ kafir (nevjernik) i da druge preobraća u nevjenrike. Hodža je rekao da je njegova vjera hanefi i da vjeruje u Božije Jedinstvo i da je Časni Poslanik s.a.v.s. istinit i da vjeruje, na bazi 20 Kur’anskih ajeta da je hazreti Isa a.s. živ na četvrtom nebu, i vjeruje da je kafir ko god ovo odbija. Rekao je kako je njegovo znanje potvrđeno. Kad je Mian sahib bio upitan o svojoj vjeri rekao je da vjeruje u Božije Jedinstvo, da vjeruje da je Časni Poslanik s.a.v.s. ‘pečat svih poslanika’ i da prema Kur’anu i hadisima vjeruje da je hazreti Isa a.s. umro i da je istinski prihvatio Mesiju koji je došao i da za svakoga ko mu ne vjeruje smatra da nije na Pravom putu. Dodao je da nema nikakvog svjedočanstva da pokaže svoje znanje i da je bio samouk i da se drži društva Obećanog Mesije a.s. Rekao je ako bilo ko može dokazati iz Kur’ana i vjerodostojnih hadisa da je hazreti Isa a.s. živ na četvrtom nebu, on će se pokajati. Ovaj hodža je od njega tražio da ovo što je rekao stavi napismeno na papir i da se potpiše. Nakon što je Mian sahib to napisao i potpisao se ovaj hodža je nastojao da pređe na druge stvari, kao što je koliko Mian sahib zna i kakvo je njegovo vjerovanje o Hulafa e Rašidiin itd. On se nije držao predmeta diskusije dok hindu vodeći čovjek iz sela nije tražio od njega da predstavi Kur’anske ajete koji dokazuju da je hazreti Isa a.s. živ na nebu. Hodža je tražio kopiju  Kur’ana i kad mu je donesena počeo je iznositi izgovore da je to ‘Mirzai Kur’an’ i nije ga prihvatao. Uvjerili su ga da je izdavač Kur’ana neko drugi i on je na koncu uzeo Kur’an, pogledao naziv izdavača i pitao ko je (Bože sačuvj) pisac Kur’ana? Mian sahib ga je pitao zar ne smatra da je Kur’an Božija Riječ pa tako nešto govori? Hodža je rekao da je pogriješio, ali je onda pitao ko je to sastavio. Mian sahib je tražio od ovog hodže da se ponaša razumno i da radije potraži ajet. Ovom hodži je trebalo dvadeset minuta da pregleda Kur’an ali ništa nije našao. Mian sahib mu je rekao da je tvrdio kako može pokazati 20 ajeta Kur’ana da podupre svoju vjeru i tražio od njega da bar predstavi jedan ajet. Hodža je rekao da ga nije mogao naći i dodao da će ajet proučiti iz glave. Zatim je proučio ajet iz Kur’ana: ‘Kad je Allah rekao: ‘O Isa, Ja ću te usmrtiti (prirodnom smrću) i uzdignut ću te Sebi…’ (3:56) i preveo da to znači: ‘Kad je Allah rekao: ‘O Isa, Ja ću uzdići tvoj duh skupa s tijelom na nebo.’ Mian sahib je rekao da ovaj ajet treba naći u Kur’anu i da diskusiju treba voditi imajući u vidu cjelovite (originalne) riječi. Hodža je ponovo uzeo Kur’an i pregledao dest minuta ali nije mogao naći ono što je tražio. Ljudi su mu se počeli smijati i govorili su koju vrstu znanja posjeduje da nije mogao naći ovaj popularni ajet. Tako su se ljudi razišli. Hazreti Munshi Kazi Mehboob Alam sahib r.a. prenosi kako je bio zaposlen kod Hakiima koji se suprotstavljao Obećanom Mesiji a.s. Jedan dan je u svojoj mržnji za Obećnog Mesiju a.s. upotrijebio podrugljivu riječ ‘dayus’ (nečastan čovjek). Munshi sahib je te noći u obilju učio istighfar što je uopće govorio s tim čovjekom. U snu je vidio kako je u prisustvu Obećanog Mesije a.s. koji  ga je pitao gdje je osoba koja ga je nazvala ‘dayus’. Munshi sahib je pogledao napolje i vidio da Hakim ide prema njima i rekao je Obećanom Mesiji a.s. da taj čovjek ide prema njima. Obećani Mesija a.s. je rekao da mu treba reći da se on neće sresti s njim zato što ga je nazvao ‘dayus’ i da je zapravo on taj kako je nazvao njega. Nekoliko sedmica poslije ovoga kći tog čovjeka je pobjegla s nekim i par je bio uhvaćen od neke ugledne osobe. U objašnjenju je ovaj čovjek rekao vlastima da je ta žena bila njegova supruga dok je žena rekla da je taj čovjek bio njen sluga. Pošto su se njihove izjave razlikovale policija je posumnjala i par je priveden pred zamjenika komesara policije. Onda je žena rekla da je njen otac ‘dayus’ jer nije uredio za nju da se uda i da je bila na putu da bude s nekom aristokratskom osobom uz pomoć čovjeka (koji je bio s njom). Zamjenik komesara je savjetovao djevojku da se vrati svojoj porodici ali je ona odbila govoreći da će je njen otac ubiti. Međutim, zamjenik komesara je uredio da bude vraćena svojoj porodici i rekao njenom ocu da je ‘dayus’ jer nije vodio brigu o svojoj kćeri i uredio da se uda. Kći je bila vraćena ocu poslije uplate za oslobađanje od 5000 rupija. Hakimova ‘popularnost’ da je ‘dayus’ raširila se u gradu. Poslije kratkog vremena njegova je kći postala kršćanka. Hazreti Amiir Khan sahib r.a. prenosi kad je čuo da se jedan njegov poznanik pridružio Lahori grupi otišao je da ga vidi i upoznao ga o stvarnostima u pogledu ove grupe. To je utjecalo na njegovog poznanika i on se vratio u Kadian. On prenosi kako je, kad god bi se neko kome je on prenosio poruku Ahmadijata pridružio Lahori grupi on izmijenjivao pisma s njim i nagovorio ga da  napusti tu grupu. Hazreti maulvi Muhammed Abdulah sahib r.a. prenosi da je jednaput otišao da vidi Obećanpog Mesiju a.s. i bio predstavljen od jednog ashaba kao osoba koja vodi mnoge debate ali da Bog uvijek učini da on bude pobjednik. Obećani Mesija a.s. je rekao da je to tako, da istina uvijek pobjeđuje. On navodi kad je ovo čuo iz blagoslovljenih usta Obećanog Mesije a.s.  bio uvjeren da će ostati čvrst na istini i da će Bog učiniti da bude pobjednik. On prenosi da se ovo i dogodilo. Hazreti Chaudri Muhammed Ali sahib r.a. prenosi kako je njegov otac otišao da prisustvuje đelsi u Sialkotu i po povratku počeo raditi tabligh.  Njegov tabligh mu je donio plodove i ljudi su u velikom broju počeli davati zavjet bai’ata. Hazreti Šeik Abdur Rashiid sahib r.a. prenosi kako je neki hodža, kojeg je poznavao, učio Kur’an vrlo melodičnim i lijepim glasom i kako je njegovim hutbama prisustvovao veliki broj žena. Ovaj hodža se počeo suprotstavljati Obećanom Mesiji a.s. i upotrebljavao je vrlo ružan jezik. Šaik sahib je diskutovao s njim o ovoj stvari. Za to vrijeme su se roditelji Šaik sahiba sukobili s njim, pogotovu njegova majka. Roditelji su rekli da će ga se odreći i on je mjesecima morao boraviti izvan kuće. Njegov otac je rekao majci kako je Šeik sahib prije propuštao namaz a da je sada redovan u namazu, da klanja tahadžud namaz, i pitao je na osnovu čega da ga se odrekne? Pa ipak, što se tiče svjetovnog, njegov otac mu je govorio da napusti ‘Mirzaijet’. U ovom pogledu je ima nekoliko diskusija s naprijed spomenutim hodžom.  Jedanput je hodža Muhammed Husein izdao poster na kojem je, kao fetvu, objavio da ne vjeruje u koncept o ‘krvavom Mehdiju’. Ovaj poster je stigao do Obećanog Mesije a.s. i on je pripremio Istifta (pitanja) i poslao dr. Muhammeda Ismaila iz Gurgau da to odnese  vjerskim učenjacima da daju fetvu (vjersu odluku) o tome šta oni misle o fetvi Muhammed Huseina. Neki su to odbili a neki su dali svoju fetvu u potporu tome. Kad se dr Muhammed Ismail vratio rekao je Obećanom Mesiji a.s. da je nekim hodžama davao grožđe i drugo voće i od njih bi tada dobio fetvu kakvu je želio. Obećani Mesija a.s. je preko lica stavio dio svog turbana i smijao se na ovo. Huzur je rekao da hodže i danas nastavljaju ovu praksu primnja ‘darova’ samo što je nekako njihov iznos porastao. Hazreti Šaik Ismail sahib r.a. prenosi kako su jedan dan poslije asr (ikindije) namaza ljudi sjedili u društvu Obećanog Mesije a.s. u džamiji Mesdžid Mubarak kad je neko rekao kako je neki hodža posjetio njihovo selo i kad je okupio ljude, počeo ih je huškati navodeći hadis u kojem je Časni Poslanik rekao: ‘La Nabi Ba’adi’ (Nema poslnika poslije mene). On je rekao da je Časni Poslanik s.a.v.s. tamo kazao da nema poslanika poslije njega, a da je Mirza sahib iz Kadiana rekao da je on poslanik i zatim pitao kako da ga oni onda prihvate kao poslanika. Ovaj čovjek je ustao i pitao hodžu kako bi on onda interpretirao to što je Časni Poslanik s.a.v.s. rekao da neće biti džamije poslije njegove džamije (Mesdžid Nabavi) i da bi on interpretirao hadis ‘La Nabi Ba’adi’ upravo onako kako je hodža interpretirao hadis što se tiče džamije. Također je rekao: ‘Ja mogu dokazati da svako ko tvrdi da je poslanik a skriva Šerijat kakav je donio Časni Poslanik s.a.v.s. ne može biti poslanik zato što je Šerijat Muhammeda s.a.v.s. bio konačni Šerijat.’ Hodža je gledao zapanjeno i počeo sipati uvrede. Ovaj čovjek je odgovorio da neće odgovarati na njegove uvrede. Obećani Mesija a.s. je bio veoma zadovoljan kad je ovo čuo. Huzur Akdas je rekao da su danas ljudi okrenuti protiv nas citiranjem upravo ove ideje da ne može doći nikakav poslanik a  mi Mirzu sahiba smatramo poslanikom. Mian Sharafat Ahmad sahib prenosi o svom ocu hazreti maulvi Đalal uddin r.a. i kaže kako je njegov otac bio izuzetno oduševljen o tablighu čak u starim godinama i u svojim naporima je nadmašivao mlađe ljude. U jednoj od hutbi iz 1934. hazreti Halifatul Mesih II r.a.  je rekao da je njegova smrt bila  smrt ‘šehida’ i potvrdio da je on radio više nego mladi ljudi. Dodao je da je vidio troje ljudi koji su radili tabligh kao opsjednuti a to su: prvo rahmetli hafiz Roshin Ali sahib, drugo ovaj maulvi sahib i treći maulvi Ghulam Rasool Rajjiki sahib. Ova trojica su radili tabligh dan i noć.’ Sharafat sahib piše kako je njegov otac navodio san u pogledu svog tabligh rada u kojem je vidio da je Obećani Mesija a.s. došao u njihovu kuću i tražio pero. Kasnije, kad je bio u Kadianu, otišao je da se sretne sa Obećanim Mesijom a.s. i ponio dugačak komad ručno istkanog pamučnog platna i dva držača za pero kao poklon i naveo ovaj san Obećanom Mesiji a.s. i tražio interpretaciju. Obećani Mesija a.s. mu je rekao da je on ispunio ovaj san-da san znači da će on raditi tabligh kroz svoje pisanje kao i verbalno. Maulvi Đalal uddin sahib je od tada revno počeo raditi tabligh i njegovi napori su donijeli plod. Njegova braća su dala zavjet bai’ata i jedan od njih je ugledni učenjak u svojoj oblsti. Kad su ljudi ovo čuli bili su potpuno potreseni. Za to vrijeme su tabligh napori maulvi sahiba ostvorili mnoge iskrene džemate. Mian Sharafat sahib prenosi kako je njegov otac maulvi Đalal uddin sahib uradio mnogo tabligha u toku Malkana propagande protiv islama u 1924. Kad su mnogi napustili islam i prihvatili druge vjere. On je prenosio poruku občnim ljudima i također je osnovao veze sa uglednim ljudima te oblasti i s vlastima. Ovi ljudi su bili zapanjeni kad su vidjeli da čovjek star oko osamdeset godina, u neuglednoj odjeći kako dan i noć radi za ljude da postanu muslimani i imali su o njemu lijepo mišljenje. Mnogi ljudi te oblasti došli su u Ahmadijat zbog napora maulvi Đalal uddin sahiba. Hazreti hafiz Ghulam Rasool Vazirabadi sahib r.a. prenosi da je jedanput Obećani Mesija a.s. rekao kako je osnovao visoku školu da bi ljudi tamo mogli sticati obrazovanje i onda ići da rade tabligh. Ali da, nažalost, poslije sticanja obrazovanja u ovoj školi ljudi postaju zauzeti svojim poslovima i njegov cilj nije ostvaren. Pitao je da li ima ikoga ko bi mu dao svog sina samo da traži vjersko obrazovanje. Hafiz sahib prenosi kako je njegov sin rahmetli maulvi Obaidullah bio s njim kad ga je on povjerio Obećanom Mesiji a.s. koji ga je uzeo za ruku i od nekoga tražio da dječaka odvedu mufti Muhammed Sadiku sahibu koji je tada bio direktor škole. Ovaj dječak je studirao u školi i postao učenjak. Hazreti Halifatul Mesih II r.a. ga je poslao u Mauticius kao misionara gdje je služio skoro sedam godina. Bila je Allhova želja da on umre. Hazreti Halifatul Mesih II r.a. je hafiz sahiba poslao da njegovu ženu i djecu dovede natrag. Poslije dvije godine njegova žena je također umrla i u vrijeme kad je ovo pisano obadvoje djece su bili pod brigom hafiz sahiba. Kćerka je udata a sin je bio student na islamskom fakultetu Ahmadija. Hafiz sahib je napisao da želi da njegov sin poslije studija također radi tabligh kao njegov rahmetli otac. Huzur je rekao da je Allahovom milošću njegov sin također dugo vremena služio  u Mauciusu. Mian Sharafat Ahmad sahib dalje piše o svom ocu hazreti maulvi Đalal uddinu r.a. kako je išao negdje da predvodi klanjanje džume namaza. Usput je kupio malu količinu leblebija da utoli glad i krenuo je na put. Uskoro poslije toga je imao srčani udar zbog vrućeg vjetra koji je duvao; onesvjestio se i pao na put. Jedan prolaznik je izvijestio policiju u policijskoj stanici da je jedan ‘Kadiani maulvi sahib’ ležao na putu zbog toplotnog udara. Policajac koji je bio njegov sljedbenik došao je trčeći. Nije mogao naći nikakvu nosiljku tako da je uspio da maulvi sahiba polahko pješke  donese u grad. Do tada je vrući vjetar duvao oštrije, te maulvi sahib to nije mogao podnijeti i legao je na tarasu. Ljudi su ga ngovarali da nastavi ali je on rekao da je stigao na mjesto gdje je želio biti. Dati su mu lijekovi ali mu nisu pomogli. Ljudi su rekli da će poslati telegram njegovom sinu ali je on odbio, i rekao da je njegov sin mlad i da će biti uznemiren. I onda je umro. Njegovu sahranu su uredili neahmadi muslimani. Poslije dva dana Ahmadi muslimani su saznali za ovo i obavijestili su Mian sahiba i hazreti Halifatul Mesiha II r.a. koji ga je spomenuo u svojoj hutbi petkom i klanjao mu dženazu u odsustvu. Huzur Akdas je molio Allaha da i dalje uzdiže položaj ovih starijih i da njihov duh čuva u životu. Zatim je Huzur pročitao nekoliko isječaka iz pisanja Obećanog Mesije a.s. ‘Ja smatram da griješe one hodže koi su protiv novih nauka. Oni zapravo to rade da sakriju svoju pogrešku i slabost. Oni su u svoje glave usadili da istraživanje modernih nauka okreće osobu protiv islama i vodi na krivi put. Oni su proglasili da su intelekt i islam posve oprečni islamu. Pošto oni nemaju sposobnosti da kritikuju mahane filozofije, da bi sakrili ovaj svoj nedostatak  izmišljaju da nije odobrivo proučavati moderne nauke. Njihova  duša drhti na spominjanje filozofije i pada na tle pred novim istraživanjima. Međutim, njima nije data istinska filozofija koja potječe iz Božije objave kojom je Kur’an napunjen. To je dato samo onima i jedino onima koji sebe posvete Uzvišenom Allahu s krajnjom poniznošću i moralom, čija srca i umovi su oslobođeni smrada oholih misli, koji priznaju svoje slabosti i potvrđuju iskrenu predanost Bogu. Prema tome, potrebno je da se danas stiče moderna nauka u svrhu služenja vjeri i da bismo prenosili Božiju Riječ, i stečena je s velikim trudom. Međutim, moje iskustvo je, također, i ja sam ovo spomenuo kao upozorenje da oni ljudi koji jednostrano budu upleteni u ove nauke i tako budu opsjednuti i zaokupljeni da se ne drže društva duhovnih ljudi. Oni nisu posjedovali nikakvo duhovno svjetlo sami od sebe. Takvi ljudi često posrnu i postanu udaljeni od islama. Umjesto da nauku učine potčinjenom islamu, oni uzalud nastoje da islam učine potčinjenim naukama i u svom pretpostavljanju postaju oni koji obezbjeđuju vjerske i nacionalne službe. Međutim, zapamtite da samo ona osoba može služiti religiji koja posjeduje nebesko svjetlo u sebi.’ (Malfuzat, tom I, str. 68-69) Obećani Mesija a.s. je također rekao: ‘Moj govor je za one od vas koji su razvili vezu sa mnom i zbog ove veze su postali dio mene, tako da možete staviti u praksu moje izlaganje. I koristite zdravo razmišljanje i Božiju Riječ tako da svjetlo istinskog znanja i vjerovanja bude stvoreno u vama i postanete povod da druge izvedete iz mraka na svjetlo. Pošto su ovih dana prigovori bazirani na pitanjima koja se odnose na prirodu, medicinu i astronomiju, neophodno je biti upoznat o osnovnim  vrijednostima i stanju ovih nauka. Tako da imamo jasno razumijevanje ovog cilja prije nego što tome odgovorimo.’ (Malfuzat, tom I, str. 68) Huzur Akdas je rekao da je pozivanje Obećanog Mesije a.s. na njegove sljedbenike da su oni njegov dio je velika čast i stavlja ogromnu odgovornost na nas da slijedimo istinska učenja islama. On je također rekao: ‘Slušajte ono što vam kažem i dobro zapamtite: ako ono što osoba kaže nije  iz iskrenog srca i nema praktični odraz ne može biti djelotvoran. Ogromna istinoljubivost našeg Poslanika s.a.v.s. očita je iz uspjeha i pridobijanja srca, bez premca je u historiji čovječanstva. Sve se ovo dogodilo zato što su njegove riječi i djela bili u savršenom skladu.’ (Malfuzat, tom I, str. 67-68) Huzur Akdas je rekao da je naša dužnost da slijedimo blagoslovljeni uzor Časnog Poslanika s.a.v.s. i ovo se može ostvariti ako su nam riječ potvrđuju  djela. Da Allah dadne da ispunimo dužnosti što smo ‘dio njega’, da nikada ne bude oprečnosti u našoj riječi i djelu. Zatim je Huzur Akdas najavio tužnu vijest o smrti Sultana iz Agadeza, Niger, koji je umro 21. februara i rekao je da će klanjati njegovu dženazu u odsustvu. Al Haadž Umer Ibrahim, Sultan iz Agadeza došao je u Ahmadijat 2002. Bio je najveći Sultan u Nigeru i bio je član počasnog kabineta predsjednika. Bio je sultan Agadeza od 1960. i vrlo poštovan u Nigeru. Učinio je velike napore na utemeljivanju mira u Agadezu. Sultan je prisustvovao đelsi u Beninu u 2002. i prije nego što se vratio u Niger, skupa sa svojih 12  pratilaca, prihvatio Ahmadijat. Došao je da prisustvuje đelsi VB u 2003. i prvi put se sreo sa Huzur Akdas. Naš misionar na dužnosti u Nigeru piše da je Sultan bio vrlo gostoprimljiva i topla osoba i uvijek se raspitivao o Džematu i o Halifatul Mesihu. Huzur Akdas je rekao da je ovaj sultan došao u Benin, prelazeći put dugačak preko dvije hiljade kilometara u pustinji za tri dana i noći,  i sreo se sa Huzurom u toku Huzurovog putovanja 2004. Bio je vrlo zadovoljan što se sreo sa Huzurom. Huzur je rekao da su Ahmadi muslimani u Nigeru veoma iskreni i upkros što je  ovaj čovjek bio Sultan bio je veoma ponizan. Da Allah uzdigne njegov položaj.