Hutbe 2012.

Hutbe 2012 – Postanimo istinski Allahovi robovi


Hutba, 10. august 2012.

Kratki sadržaj hudbe koju je održao Hazreti Mirza Masroor Ahmad ajadahullah talah bi nasre hil aziz, Halifatul Mesih V, poglavar Ahmadija muslimanske  zajednice

 

Hutba je dostupna u audio, video i tekstualnom foramtu.  

VideoAudioTekst

Hazreti Halifatul Mesih je na početku svoje hutbe petkom proučio slijedeći ajet Časnog Kur’ana: A kad te Moji robovi pitaju za Mene, zaista sam Ja blizu. Ja odgovaram na molitvu molitelja kad Me zove. Zato oni treba da se odazovu Meni i da vjeruju u Mene, da bi bili upuećni.(2:187)   Prvih dvadeset dana ramazana je već prošlo, vrlo brzo i neshvatljivo. Sada počinje zadnjih deset dana. Hazreti Halifatul Mesih je primio mnoga pisma koja govore o traženju dobrotvornosti ramazana, ljudi mu ovo također i lično spominju. Zaista, vjernik treba biti zabrinut da izvuče maksimalnu korist od ramazana. Ako Ahmadi musliman nije tako zabrinut onda je negiran cilj prihvanja Obećanog Mesiju a.s. On je došao na ovaj svijet da donese duhovnu revoluciju koja je trebala čovjeka približiti Bogu. Njegov dolazak se dogodio da donese slijedeće: da upravlja misli i brige prema stvaranju veze s Bogom, da ojača vjeru i dovede je do višeg stepena, da ispunimo dužnosti prema ljudima skupa sa napredovanjem naše duhovnosti, da skrene našu pažnju na to da napravimo pobožne promjene u sebi i da radi ovoga uvijek razmišljamo o sebi. On je došao da proizvede duhovnu revoluciju koja će skrenuti pažnju na puteve i sredstva da postignemo gore spomenuto. Božija je milost i naklonost da nam je ponovo omogućo prilike da postignemo ove pobožosti i ramazn je vrlo veličnstvena i najblagoslovljenija prilika među takvim prilikama. Sigurno su sretni oni u kojima je stvorena želja da naprave duhovnu revoluciju u toku ramazana i oni također čine napore za to. Međutim, ovi napori će samo biti korisni kad prihvatimo jedino one puteve i sredstva kojima je Bog poučio. Načini i sredstva koje sami napravimo nisu od koristi. Prethodno je bilo spomenuto da se blizina Bogu ne može postići oslanjajući se samo na očiti namaz iako su takvi očiti postupci važni i osoba ne može postići blizinu Bogu bez njih, naprimjer uzimanje sehura i iftar kao i drugi postupci su obavezni. Međutim, pogrešno je reći da osoba spoznaje Boga time što organizuje skup ‘zikra’ (spominjanja Boga) ili da na ovaj način ispunjava dužnosti predanosti Bogu. Uopće ne;  da bi ovo postigli moramo prakticirati sunnet Časnog Poslanika s.a.v.s. koji je on savjetovao svom ummetu da radi. Uz vanjske postupke osoba treba napraviti unutrašnje pobožne promjene i dovesti ih do visokog nivoa. Ovo je također važna naredba i osoba treba da stvori gorivost da ovo postigne. Kur’anski ajet 2:187 govori o metodu da se postigne Božija ljubav i govori o onom položaju kad čovjek postaje istinski vjernik. Dok u ovom ajetu izbija Božija ljubav prema Njegovim robovima on također daje dalju pronicljivost u hadis koji prenosi da Allah kaže: ‘Ako čovjek dolazi Meni jedan pedalj bliže Mene Ja idem jedan lakat bliže njemu, ako on dolazi jedan lakat bliže Meni Ja dolazim dva lakta bliže njemu a ako on dolazi Meni idući Ja njemu idem trčeči.’ Takva je Božija ljubav prema onima koji nastoje da isitnski obave dužnosti predanosti Njemu. Dok riječ Abadi (Moji robovi) u ovom ajetu pokazuje Božiju ljubav prema Njegovim robovima, to također pokazuje da Allah ne kaže: ‘Ja sam blizu’ na poziv svake osobe. Onaj ko ne želi da ide čak lakat prema Bogu ne dolazi u kategoriju ‘Abadi’. U ovom ajetu Allah nije upotrijebio riječ Bešr (čovjek), nego je upotrijebljena riječ Abadi koja označava da je onaj kome je upućena taj ko je naklonjen ka tome da postane Abd (rob). Kako osoba ispunjava dužnosti kao Abd? Ovo nas vodi prema naredbi u kojoj je Allah našu pažnju skrenuo na svrhu stvaranja i rekao je da su Njegovi robovi oni koji, nakon što prepoznaju svrhu svog stvaranja, danju i noću čine napore ka tome. U pogledu svrhe našeg stvaranja, Allah kaže: ‘A Ja nisam stvorio džinne i ljude nego da Mene obožavaju.'(51:57) Prema tome Bog je rekao da biti Abd znači da stalno uzdižemo standard svog ibadeta. Osoba ne treba voditi računa o ovoj svrhi stvaranja samo u toku ramazana. Zapravo, onaj ko želi da bude istinski Abd treba ovo imati na umu cijelo vrijeme. Allah kaže kad blagoslov posta proizvede dalji duhovni napredak, reci onima koji pitaju o Meni da Ja dolazim bliže u toku ramazana i reci onima koji su već privučeni Meni da Ja dolazim još bliže u toku ramazana. Bog dolazi dole na niže nebo onima koji Mu čine ibadet u toku tahadžud namaza izvan ramazana. Međutim, u ramazanu Njegova ljubav još dalje raste  i sretni su oni koji se u cjelosti okoriste od toga i onda obećaju da će nastaviti s naporima radi tahadžud namaza i navafil (dobrovoljnih namaza) kroz koje su iskusili Božiju blizinu, da će nastaviti s redovnošću u namazu i sa učenjem Kur’ana. Allah, Koji zna stanje naših srca kaže Časnom Poslaniku s.a.v.s. da kaže Njegovim robovima ako budu tražili od Njega s obećanjem da će učiniti napore da nastave svoje dužnosti predanosti prema Njemu On će ostati blizu njih u ramazanu i također poslije ramazana. Obećani Mesija a.s. je rekao: ‘Uzvišeni Allah je stvorio čovjeka tako da on može steći Njegovo znanje i blizinu; ‘A Ja nisam stvorio džinne i ljude nego da Mene obožavaju.’ (51:57)Kakav tretman može biti dat takvoj osobi koja ovu svrhu ne čuva u vidu i dan i noć bude izgubljena u mislima da stekne svijet, o tome kako može kupiti tu i tu zemlju i kuću, kako da posjeduje taj i taj imetak – od onog da ga Allah poziva natrag nakon što mu jedao kratku odgodu?’ On je također rekao: ‘Čovjek treba imati čežnju u svom srcu da stekne Božiju blizinu. Iz ovog razloga on će biti vrijedan u Božijim očima. Ako on nema ovu čežnju u svom srcu nego samo čezne za svijetom i da je to sve što je u njemu, onda će, na kraju on biti dokrajčen nakon što mu bude data kratka odgoda.’ Ovo ne znači da čovjek ne treba da obavlja svjetske zadatke. Obećani Mesija a.s. je  na drugom mjestu također objasnio da onaj ko ima zemlju ili posao a ne radi naporno za to, ne ispunjava dužnosti. I svjetske i duhovne stvari treba obavljati zajedno. Obećani Mesija a.s. nam je objasnio da trebamo imati čežnju da budemo bliže Bogu i također je važno da steknemo znanje o Bogu. Bog kaže kad je s ovom čežnjom učinjen napor da se stekne  Božija blizina, ova želja će se ispoljiti u postupku. Ovo će se dogoditi kad vjera dalje napreduje, kad osoba nastoji i posluša Boga na svemu s iskrenom namjerom. Čovjek je slab i ljudska  slabost znači da postoje usponi i padovi. Međutim, čovjek treba postati svjestan grešaka odmah i okrenuti se teobi (pokajanju) i istighfaru (traženju oprosta od Boga) i nastojati i osloboditi se te slabosti. Ne treba biti tako da osoba prakticira sve vrline u toku ramazana ali u preostalom dijelu godine ostaje upleten samo u svjetskim stvarima sa mišlju da ponovo učini napor da bude Božiji Abd slijedećeg ramazana. S naredbom da postimo Bog je spomenuo naredbu da Ga poslušamo i ova poslušnost se treba nastaviti između jednog ramazana i narednog. Samo onda će on donijeti duhovnu dobit. Ako ne mislimo  na ovim linijama i ne činimo napor da postignemo ovaj cilj onad ne možemo biti uključeni u kategoriju onih koji su nazvani Abd. Proces postajanja Abd nije proces od nekoliko dana ili jednog mjeseca; to je neprestalni proces i pošto je vjernik pogotovu privučen takvoj stvari u toku ramazana, zato je skrenuta pažnja na ovu stvar skupa sa naredbom posta. Bog je proglasio kako osoba može duhovno napredovati i postati Abd govoreći u Kur’anu: ‘Reci: ‘Mi ćemo posvojiti Allahovu vjeru; a ko je bolji od Allaha u poučavanju vjeri, i mi jedino Njega obožavamo.'(2:139) Posvajanje Božije (religije) boje znači da u sebi usadimo Božije atribute i ovo je neophodno da postanemo istinski Abd. U svjetksim terminima, čak u odnosu sluge i gazde, da i ne govorimo o dragim i krvnim odnosima, sluga poprima sklonosti gazde. U jednoj anegdoti o kralju i njegovom dvorjaninu kaže se kako je kralj primio neke patlidžane (plavi patlidžan) kao poklon. Ovi patlidžani su bili visoko cijenjeni i kralj ih je počeo jesti svaki dan. Dvorjanin je počeo hvaliti patlidžane u izuzetnu uveličanim terminima. Na kraju se kralj razbolio zbog uzimanja ovog povrća svaki dan. Zato je kritikovao patlidžane i dvorjanin se pridružio kritici. Kralj je pitao dvorjanina kako može kritikovati patlidžane nakon što ih je toliko hvalio. Dvorjanin je odgovorio: ‘Moj gospodaru, ja sam tvoj sluga a nisam sluga patlidžanima.’ Međutim, kad osoba poprima/usadi Božije boje on ukrašava svoj život na ovom svijetu kao i svoj kraj. Posvajanjem Božijih atributa osoba stiče blizinu Bogu. Kad se vjernik oboji Božijim bojama on ostvaruje svoju svrhu stvaranja. On nastoji da prakticira ono što Allah voli i nastoji da se uzdrži od onoga što Allah ne voli. Naredba ‘da posvoje Božiju religiju/boju’ znači da je Allah stavio u ljude sposobnost da posvoje Njegove atribute unutar svoje sfere i da ih takođe pokaže. Naprimjer, čovjek može na ljudskom nivou  posvojiti Božiju odliku Malikijjata (odlika da je Gospodar), Rahmanijjata (odlika da je Samilostiv), Rahimijjata (odlika da je Milostiv) i Rabubijjata (odlika da je Održavalac/Hranitelj). Čovjek može posvojiti odliku da je Sattar (onaj ko prekriva pogreške ili nedostatke drugih) i Vahab (Daravalac), zapravo ove odlike ponekad budu pokazane u životu obične osobe. Istinski vjernik se boji (nadahnjuje) Božijim bojama/odlikama da privuče Njegovu ljubav. Neophodno je pokazati ove odlike da se privuče Božija ljubav, da spasimo čovječanstvo od grijeha i da ostvarimo svrhu svog stvaranja. Konačno, ovo pokazivanje postaje povod zasluge u Božijim očima. Ajet koji naređuje da poprimimo Božiju religiju/boju nastavlja i kaže da vjernici trebaju proglasiti da: ‘…mi jednino Njega obožavamo…’ jer je cilj steći Njegovo zadovoljstvo i potrošiti život u skladu s Njegovim naredbama. Ova naredba nije za jedan mjesec; zapravo svaki momenat vjernikovog života treba biti potrošen slijeđenjem toga. Mi se trebamo zamisliti o ovoj stvari u toku ramazana dok nastojimo napraviti pobožne promjene u sebi, trebamo se zamisliti o Božijim atributima u toku ramazana, trebamo ispuniti dužnosti ibadeta Allahu u toku ovog mjeseca i trebamo se zakleti i nastojati da sve ovo povežemo sa slijedećim ramazanom. Kad se sve ovo dogodi bit ćemo primaoci radosne vijesti: ‘Ja sam blizu’ dok budemo opažali manifestaciju ‘Ja odgovaram na molbu molitelja kad on Mene moli.’ Centralna tačka našeg namaza ne trebaju biti samo naše svjetske potrebe. Zapravo, nakon posvajanja Božijih atributa trebamo biti naklonjeni onim vrlinama koje su nam bile naređene. Govoreći: ‘oni trebaju poslušati Mene’ Allah skreće našu pažnju na Njegove naredbe i na činjenicu da vjernik treba razumjeti svoje odgovornosti. Zatim je hazreti Halifatul Mesih objasnio moralne odgovornosti kao i odgovornosti prema ljudima koji slušaju Boga. Allah kaže: ‘…vi naređujete dobro i zabranjujete zlo i vjerujete u Allaha…’ (3:11) Samo će oni ovo prakticirati  u istinskom smislu koji prakticiraju vrline i izbjegavaju ono što je loše. Istina je da držeći na oku razmišljanje o sebi skreće pažnju osobe ka Božijim atributima. Ovo je ogromna odgovornost na vjernicima. Srca su više naklonjena strahu i strahopoštovanju pred Bogom u toku ramazana i razmišljanju o svojim djelima. Ako se osoba zamisli i razmišlja nad standardima koje je Allah postavio za onoga ko želi i moli Allaha da bude istinski vjernik, bit će privučen da napravi pobožne promjene u sebi. Osoba treba uvijek imati u vidu Božiji proglas: ‘Najomraženija stvar u Allahovim očima je da govorite ono što ne radite.’ Ogromna je potreba za nas da razmišljamo o sebi u toku ovih dana. Hazreti Halifatul Mesih se pogotovu obratio vršiocima dužnosti na svim nivoima, centralne uprave kao i pomoćnih organizacija i vakifa (onih koji su život posvetili služenju vjeri), da trebaju razmišljati o sebi. Ovo  također vrijedi za Ahmadi muslimane općenito: ako nešto savjetuju, utjecaj tog savjeta  treba biti očit u njihovim vlastitim životima. Ako ova naredba da naređujemo dobro a zabranjujemo ono što je zlo je za muslimane općenito koliko više oni koji su određeni za ovaj zadatak trebaju voditi računa o ovoj obavezi? Ako standard ibadeta vršioca dužnosti se samo popravi u toku ramazana, to se svodi na oprečnost riječi i djela, i to je najomraženije kod Boga. Hazreti Halifatul Mesih često skreće pažnju ako vršioci dužnosti na svakom nivou,  svake pomoćne organizacije uvećaju standarde ibadeta, sadašnje prisustvo u džamijama se može uvećati dva do tri puta. Slično tome, tu su druge naredbe koje zahtijevaju pažnju. Tu je naredba da budemo pravedni čak ako trebamo svjedočiti protiv sebe ili protiv svojih roditelja ili bliske rodbine.  Ako analiziramo, općenito govoreći, ne vidimo ovaj standard. U jednu ruku tražimo znakove primanja dove, želimo da budemo uključeni u Božije robove ali kad je vrijeme da dadnemo svjedočenje nalazimo načine da spasimo svoje da ne budu okrivljeni. Zapravo, ponekad ljudi čine napor da spase sebe i svoju rodbinu i nekako dodijele krivnju na drugu osobu. Ponekad ljudi pišu i u tome spomenu te i te vršioce dužnosti ili istaknu propuste na đelsi itd. Umjesto da ovi vršioci dužnosti ili odgovarajuće odjeljenje sebe popravi, oni poduzmu istraživanje u to ko je dao ovaj prigovor. Ovo ne treba biti njihova briga, to nije njihov posao. Ako postoje propusti koji su spomenuti oni trebaju nastojati i ukloniti to i čak ako ne postoje trebaju se zauzeti u istighfaru tako da ih Allah spasi od kazne za grijeh koji nisu počinili ili da podnesu izvještaj sa ispravkom. Na hazreti Halifatul Mesihu je kako će odgovoriti osobi koja iznese prigovor ili da li će odgovoriti ili ne. Anonimni prigovori svakako nisu vrijedni pažnje. Obavezujuće je na vršiocima dužnosti da ispune svoje zavjete i svoje amanete i da ih kako treba ispune kad su im bili povjereni. (Suština) istinskog svjedočenja zahtijeva da pažnja bude usmjerena na popravak/reformu umjesto da pronalazite ime osobe koja je prigovorila. Ako hazreti Halifatul Mesih želi dati ime onoga ko je prigovarao, on će dati i često dadne. Međutim, također je primjećeno da se čine napori da se ta osoba uznemirava. Ovo je daleko od bogobojaznosti i nije ispravan način da ispunjavamo povjerenja i zavjete i nije ispravna primjena Božijih naredbi. Ako želimo vezu s Bogom, trebamo nastojati i prakticirati naredbe u svakoj stvari i na svakom nivou. Ovaj savjet nije ograničen samo na vršioce dužnosti. S ciljem da postanemo Božiji Abd svaki Ahmadi musliman treba nastojati i prakticirati svaku Božiju naredbu. Nastojte i usavršite svoju vjeru, usadite poniznost i skršite svoje unutrašnje idole samoljublja i oholosti, utemeljite standarde istinitosti, usadite naviku opraštanja, izbjegavajte ogovaranje, nastojte i ispunite dužnosti i amanete i držite se pravde. Ne samo da se ‘držite pravde’ nego još bolje od toga, ‘postupajte s milošću’ i onda ‘dajite kao što dajete bližnjima’. Budite ljubazni i uljudni svojim drugovima i komšijama. Ovo je važno učenje Kur’ana. Ako razumijemo definiciju komšije, kako je objasnio Obećani Mesija a.s. i proširimo taj krug dotle koliko je definisano, bit će uklonjene naše uzajamne pritužbe, i njegov opseg će se proširiti na više od jedne kuće; zapravo će se proširiti na hiljade kuća, na susjedni grad i izvan druge zemlje,  bit ćemo privučeni pravima jedan drugog i počet ćemo odbacivati nalaženje nedostataka kod drugih.  Bit ćemo spašeni od ogovaranja koje je Bog uporedio sa uzimanjem mesa svog mrtvog brata. Kako je gnusno ogovaranje, no mnogi među nama se bez razmišljanja upuštaju u to. Kad im se skrene pažnja na to oni odgovaraju da su samo spomenuli slabe strane (nedostatke) koji se nalaze kod te osobe. Ponekad porodice sjede i govore o vršiocima dužnosti u negativnom svjetlu. Ovo je također ogovaranje. Odgovor od takvih ljudi je  da taj i taj ima te propuste i da ne lažu. Časni Poslanik s.a.v.s. je rekao ako vaš brat ima neke nedostatke a vi ih spominjete u njihovom odsustvu, to je zaista ogovaranje. Ako on nema nedostatke koje vi spominjete onda je to kleveta. Zato je vaša dužnost da izbjegnete ova zla i da posvojite vrline i samo onda ćete biti uključeni u one koji naređuju dobro i zabranjuju zlo.  Uvijek trebate zapamtiti da je slušanje Božijih naredbi samo istinito kad također prakticiramo sve što nam On naređuje da radimo. Mi prvo trebamo reformisati sebe a onda svijet, što je naš zadatak. Samo onda ćemo biti pravovaljanost riječi ‘vjerujet u Mene’, inače naša vjera nije potpuna. Tvrdeći ‘poslušaju Mene’ iza kojeg slijedi ‘vjeruju u Mene’, Bog je proglasio da će samo prakticiranje svake naredbe i svake vrste visokog morala upotpuniti vjeru osobe i učiniti je da bude revan u svojevoljnom potčinjavanju (robovanju) Bogu. U ovih nekoliko dana trebamo obećati da nakon što svoje duhovno i moralno stanje dovedemo do visokog standarda, također trebati da ih održimo, da ćemo nastojati i privući Božiju milost i da ćemo nastavit tako činiti. Nastojat ćemo sve što možemo da postanemo Njegov Abd i učinit ćemo da traje. Da nas Allah ospsoobi za to.