Hutbe 2012.

Hutbe 2012 – Primjerene sluge islama Ahmadijata


Hutba,  16. novembar 2012.

Kratki sadržaj hudbe koju je održao Hazreti Mirza Masroor Ahmad ajadahullah talah

bi nasre hil aziz, Halifatul Mesih V, poglavar Ahmadija muslimanske zajednice.

Hutba je dostupna u audio, video i tekstualnom formatu.

VideoAudioTekst

 

 

Za svaku osobu koja dođe na svijet određen je dan smrti. Bog kaže da će sve na ovom svijetu nestati; međutim, On također daje radosnu vijest da će poslije prolaznog života ovog svijeta početi vječni život. Oni čija djela budu u skladu sa Allahovim zadovoljstvom, koji budu dali prednost vjeri, bit će nasljednici blagoslova u vječnom životu. Njima će biti dat oprost i milost, i bit će im data Allahova blizina zato što su nastojali da steknu Njegovo zadovoljstvo i nastojali su da svoj život učine vrijednim. Istina je da opseg Božije milosti obuhvata i najmanje dobro koje osoba učini. Međutim, oni koji čine napore na Božijem putu svime što imaju i zauzeti su u ispunjavanju dužnosti prema ljudima koliko najbolje mogu, čiji je cilj uzdizanje i proglašavanje Božije religije i čiji su standardi visokog morala priznati od svih, to su ljudi o kojima su Allah i Njegov Vjerovjesnik s.a.v.s. rekli da za njih Džennet postaje obavezan. Radosna vijest o Džennetu također je data onima koji svoje živote daju za vjeru i stiču položaj šehida.

Allah kaže da nema sumnje da takvi ljudi odlaze sa svijeta i u učima svijeta umiru, ali oni u Božijim očima stiču vječni život. On kaže da se takvi ljudi ne trebaju smatrati mrtvim jer oni su živi. Odlazak takvih ljudi također omogućava načine i sredstva za život onih koje su ostavili iza sebe. Dok ljudi koji su uvijek spremni za sticanje Božijeg zadovoljstva i da brane Njegovo ime, i koji neustrašivo čine takvu žrtvu, stiču vječni život za sebe, ali oni također svoju braću u vjeri poučavaju o vječnom životu.

Danas samo ljudi zajednice Mesije Muhammeda nastoje da potroše svaki trenutak svog života za proglašavanje vjere i oni to čine do svog zadnjeg daha, ili bivaju ubijeni radi svoje vjere postajući meta tlačitelja zbog ‘prijestupa’ prihvatanja Mesije Muhammeda. Današnja hutba je o dvojici takvih ljudi: jedan je posvetio svoj život (vakif) zajednice a drugi je šehid.

Hafiz Džibarel Saiid sahib: služio je zajednici Mesije Muhammeda od djetinjstva do smrti i poruku Časnog Poslanika s.a.v.s. upućivao svijetu. Poruka za čije je širenje, u skladu sa Božijim obećanjem Časnom Poslaniku s.a.v.s. poslan Obećani Mesija a.s., Hafiz sahib je bio strastven i predan Ahmadi i ostao je aktivan sa svim svojim mogućnostima do zadnjih trenutaka.  On je sigurno ispunio svoj zavjet kao istinski sluga zajednice i stvarni vakf (koji je posvetio život služenju vjeri). Rođen je hiljadama milja daleko od Rabve i Kadiana, u malom selu Gane, gdje vjerovatno nije bilo na raspolaganju čak odgovarajuće obrazovanje. Zbog dobre namjere svog oca postao je hafiz Časnog Kur’ana. On je ne samo naučio napamet Časni Kur’an nego je također postao jedan od onih koji istinski stiču pronicljivost u vjeru i tako je veličanstveno učenje Časnog Kur’ana uputio svojim zemljacima kao i mnogim drugim. Tako je ovaj iskreni i vjerni sin Gane postao izvanredan pomagač Halife vremena i zaradio mnoge časti za Ganu.

Hafiz Džibrael sahib bio je misonar i zamjenik Amira (predsjednika džemata) Gane. Umro je 12. novembra u bolnici u Akri poslije jednomjesečne bolesti. Inna lillhi ve inna illejhi radži’uun. Medicinski izvještaji o njegovoj bolesti su bili poslani ovdje i također u SAD zato što u Gani nisu mogli ustanoviti odgovarajuću dijagnozu i napravljeni su dalji pregledi. Također su u toku bili planovi da dođe u London ili SAD radi liječenja ali se dogodila Božija odredbe.

Hafiz sahib je rođen 2. februara 1954. Njegov otac je bio misionar u Gani. Godine 1970. hafiz sahib je otišao u Rabvu radi hafizluka (da bi naučio napamet Časni Kur’an). Božijom milošću on je bio prvi hafiz Gane. Imao je čast da se jednom Halifatul Mesih III r.a. s njim takmičio u hrvanju rukom. Uskoro se poslije toga, kad se vratio u Ganu nakon što je završio hafizluk, vratio ponovo u Rabvu gdje je dobio Šahid diplomu u školi Džamija Rabva. Također je položio Fazil Arabik ispit (iz arapskog jezika) na Pundžab univerzitetu. Godine 1982. određen je za misionara u Gani i također je preuzeo dužnost na reginalnom nivou. Četiri godine kasnije premješten je na Fidži. Godine 1987. poslan je u Tuvalu gdje je bio prvi misionar uopće na ovom prostoru. Dok je boravio u Tuvalu osnovao je Ahmadijat na Solomon ostvrvima, Maršal ostrvima i Mikroneziji. Godine 1991. otišao je u susjedni Kiribati. Služio je na Pacifičkim ostrvima osam godina i vrati se u Ganu 1984.

Hazreti Halifatul Mesih IV r.a. odredio ga je za zamjenika Amira Gane za Tabligh i on ja na ovom mjestu služio do smrti. Pod njegovim nadzorom održavani su kursevi u centrima za obuku u Gani kojima su prisustvovali imami kao i novi Ahmadi muslimani. Hafiz sahibov veliki uspjeh bio je da su njegovi napori u širenju poruke donijeli bezbrojne plodove; osnovano je mnogo novih džemata i izgrađeno mnogo džamija. U nekim primjerima u udaljenim oblastima zemlje nije bila održavana veza poslije davanja zavjeta bai’ata. Kao rezultat utjecaja neahmadi vjerskih vođa ovi novi Ahmadi muslimani su se udaljili. Kad je Halifatul Mesih V naglasio da se ovi ljudi trebaju vratiti natrag u Džemat, hafiz sahib je učinio cjelovit napor i kao rezultat toga stotine hiljada ljudi je vraćeno u Džemat. Božijom milošću, sada se održava čvrsta veza s ovim Ahmadi muslimanima. U pogledu prigovora podignutih od ljudi u južnom Pacifiku hafiz sahib je napisao knjigu pod nazivom ‘Islam na ostrvima: uklanjanje prepreka’. On je prošle godine održao govor u toku đelse VB.

Hafiz sahib je bio poslan natrag na Pacifička ostrva u obilazak. On je tamo putovao 2001. i ponovo 2003. Njegova posjeta je trajala šest sedmica i posjetio je mnoga mjesta i organizovao džemate i primio dalje bai’ate. Amadijat je bio osnovan na Solomon ostrvima 1989. U 1999. hafiz sahib je poslao izvještaj hazreti Halifatul Mesihu IV r.a. kad se poslije dvije godine vratio na Solomon ostrva i uvidio da je sav njegov dvogodišnji rad bio uzalud. Naime, jedan čovjek iz muslimanske lige je poništio sav njegov težak rad. On se izvinuo Halifatul Mesihu da nije mogao ranije posjetiti to mjesto i tražio dove da njegovi napori na ponovnom započinjanju posla urode plodom. Hazreti Halifatul Mesih IV r.a. je izrazio veliko žaljenje i nezadovoljstvo radi ovoga ali hafiz sahib nije ni minute čekao poslije toga i riješio je da vrati i naknadi sve što je bilo izgubljeno. Radio je vrlo naporno i nije stao dvije godine. Kao rezultat toga, osnovan je snažan džemat na Solomon ostrvima sa stotinama Ahmadi muslimana. Hafiz sahibov rad tamo sastojao se od registrovanja džemata do cjelovite obuke. Mi tamo imamo džamiju i misionarsku kuću. Hafiz sahib je također napravio značajan doprinos u toku svoje kasnije posjete.

U toku svog obilaska Australije 2005. hazreti Halifatul Mesih se sreo sa Sadr sahibom Solomonskih ostrva, Mubešir Martin Russel sahibom. On je rekao da je ušao u Ahmadijat preko hafiz sahiba 1994. a da prije osnivanja džemata tamo nije bilo muslimana na ostrvima.

Hafiz sahib je napisao u izvještaju da je u septembru 2001. bio u obilasku ovih ostrva kad se dogodio napad na svjetski trgovački centar u Americi. Hafiz sahib je bio jako zabrinut pošto su Maršal ostrva, gdje je on trebao ići, imala veliku američku zračnu bazu i odbrana ostrva je u američkim rukama. On se sjećao teškoća s kojima se morao suočiti prije deset godina kad je trajao zaljevski rat. Obilato je molio Boga i razmišljao da li da se vrati ili da ostane. Ljudi su mu savjetovali da se vrati kući, da je situacija teška, ali hafiz sahib je molio Allaha da mu pomogne, jer je tu došao po nalogu Halife vremena i nije želio da se vrati bez postizanja cilja. Poslije dova osjećao se uvjeren da treba nastaviti sa svojim zadatkom, tako da je otišao do Maršal ostrva. Kad je stigao na aerodrom saznao je kako je jedan Pakistanac tamo zatvoren samo zato što je musliman. Kad je službenik za imigraciju vidio pasoš hafiz sahiba pitao ga je šta je njegovo zanimanje, šta radi. On je odgovorio da je misionar. Pitali su ga koje je religije i on je odgovorio da je Ahmadi musliman. Ponovo su ga pitali koje je religije i hafiz sahib je dao isti odgovor da je Ahmadi musliman. Božijom milošću, službenik na imigraciji mu je dao vizu. Uskoro je hafiz sahib uvidio da svi mediji napadaju islam i ovo putovanje je zaista imalo veliki značaj.  Ljudi su se bojali da čak dođu blizu muslimana. Hafiz sahib je imao priliku da brani islam. Lokalni Ahmadi su bili zabrinuti zbog propagande na radiju. Otišao je ljudima koji su prenosili program i data mu je prilika da ljude preko radija u detalje obavijesti o islamu. Ovo se pokazalo izuzetno korisnim. Hafiz sahib je cijenio što je Halifa vremena tražio od njega da ide na ovaj put u pravo vrijeme. Ovom prilikom je četrdeset devet ljudi dalo zavjet bai’ata.

Hafiz sahibu su odali poštovanje oni s kojima je radio u Gani. Kažu da je hafiz sahib imao opsjednutost za širenje poruke. On bi išao s timovima ljudi koji su prenosili poruku i nadgledao njihov rad. Bio je izuzetno strpljiv i tolerantan i ljubazno bi objasnio stvari kad bi bila napravljena greška. Ako bi primio prigovore o poslu prenošenja poruke mualima, radije nego da otpusti osobu njegov cilj je bio da ih ponovo učini aktivnim. Imao je veze sa važnim neahmadi vjerskim učenjacima. Kao rezultat njegovog velikog rada na širenju poruke Džemat je priznat u sjevernoj Gani. Zbog nekih imama tamo koji se suprotstavljaju oko dvadeset godina je bilo teško osnovati džemat u sjevernoj Gani. U ranim danima Ahmadijata, protiv Ahmadi muslimana su podnosili sudske postupke, kažnjavali su ih i zatvarali u sjeverozapadnom dijelu zemlje. Međutim, sada je situacija potpuno promijenjena i muslimani koji su se nekad suprotstavljali, uključujući i njihove imame, dolaze u Ahmadijat.

Hafiz sahib je imao dobar odnos sa bogatim i siromašnim u Gani. Uz pomoć imućnih gradio je džamije. Jedanput je rekao u interviju na MTA da je vakf i služenje Džematu u njegovim genima. Takav je bio njegov ogroman osjećaj služenja da je svoje posljednje pismo napisao hazreti Halifatul Mesihu sa svog kreveta sa intenzivne njege u bolnici. Napisao je da ima velike bolove i da mu oči suze; da ima jako mnogo posla kojeg treba uraditi ali da nema snage. On je do te mjere bio zabrinut do svojih zadnjih trenutaka da poruku Ahmadijata, istinskog islama, uputi drugima i dovede ih u Ahmadijat.

Jedanput je naveo u interviju kako je otišao na podučavanje u Pakistan i rekao da je u tu svrhu džemat Gane odlučio da jedno dijete treba poslati u Pakistan radi učenja hafizluka. On je bio izabran i kad su ga pitali želi li ići on se složio. Bilo je predloženo troje djece ali su samo dvoje bili na putu za Pakistan radi obuke u školi Džamija. Naime, svih troje djece su bili podvrgnuti medicinskom pregledu. Drugo dvoje su prošli kroz test ali je za hafiz sahiba doktor rekao kako je previše mršav i možda neće biti u stanju podnijeti izuzetno toplo i hladno vrijeme u Pakistanu. Hafiz sahibov otac je bio vrlo tužan i počeo je činiti dove. Rekao je Amir sahibu Džemata da će njegov sin sigurno ići i kako je u toku njegovih dova u tahadžud namazu čuo glas da govori da je za bogobojazne uspjeh. Njegov otac je ovim bio ohrabren i počeo se koncentrisati na to da popravi hafiz sahibovo zdravlje.  Dvije sedmice poslije toga otišao je na drugi medicinski pregled i smatrali su da je sposoban. Kad je bio u Pakistanu, svaki put kad bi mu otac pisao rekao bi mu kako je njegov odlazak u Pakistan bio Božija odredba i da treba posvetiti pažnju svom studiju.

Hafiz sahib iza sebe ostavlja hudovicu, dva sina i dvije kćeri. Nastojao je da njegova djeca blistaju u vjerskom znanju i Allahovom milošću oni su snažno povezani s Džematom i također su visoko obrazovani. Božijom milošću hafiz sahib je imao privilegiju da ode na hadž 2007.

Jedan od njegovih kolega piše da je hafiz sahib jedne godine bio iza njega u školi Džamija ali je završio daleko ispred njega. Osim toga što je znao napamet Časni Kur’an, njegovo učenje je bilo jako melodično. Bio je vrlo sposoban misionar i u potpunosti je vladao svojim poslom i znanjem. Vrlo dobro je shvatio upravu Džemata i slijedio je do najmanjih detalja. Abdul Sami Khan sahib, urednik Daily Al Fazl piše da je hafiz sahib dobro naučio urdu jezik i pomagao svojim školskim kolegama u engleskom jeziku. Učestvovao je u govorima na engleskom i arapskom jeziku i u pisanju eseja. Uvijek je bio veseo i dobro je igrao futbal. Hazreti Halifatul Mesih je rekao da zaista nikada nije vidio nikakvog traga tuge na hafiz sahibovom licu.

Amir sahib Fidžija piše da je prvi put sreo hafiz sahiba kad je došao u obilazak 2003. Bilo mu je drago da vidi kako je hafiz sahib, kad bi se probudio u toku noći, izgovarao ajete Časnog Kur’ana. Prenosio je poruku ljudima svih godina starosti i naravi – prema prilikama i u svakidašnjim razgovorima je upućivao poruku islama. Misionar sahib piše kad je hafiz sahib obilazio Tuvalu i Kiribati da je njegova porodica bila sama i on se nije brinuo o ovome. Govorio je kako ga je halfatul Mesih poslao da širi poruku islama i da ima njegove dove. Po povratku u Ganu održavao je kontakt sa svima na Pacifičkim ostrvima. Hazreti Halifatul Mesih V ga je poslao na još jedno putovanje u 2010. u toku kojeg je  je završio sve zadatke. Među ljudima koji su dali zavjet bai’ata kroz hafiz sahiba jedan je doktor iz Karibatija čija je porodica također primila Ahmadijat. Ovaj doktor je stručnjak u Kirabati jeziku i završio je prijevod Časnog Kur’ana na tom jeziku i trenutno ga ponovo pregleda.

Da Allah dadne Džennet i svoje zadovoljstvo ovom uvaženom sinu Ahmadijata i da Halifatu Ahmadija dadne  hiljade izvanrednih pomagača kao on. Izuzetno je tužno izgubiti sposobnog, poniznog i odanog slugu zajednice kao on, ali mi se pokoravamo Božijoj volji jer u tome je čast vjernika i to je njegov put. Inna lillahi ve inna illejhi radžiun. Hazreti Halifatul Mesih je rekao da moli Boga da ukloni zabrinutost koju ima zbog njegove humanosti. Sada je u Gani osnovana medresa za učenje hafizluka i škola Džamija je također spremna da priprema misionare nivoa šahida. Da Allah dadne da sluge zajednice koji izađu iz ove škole nadmaše hafiz sahiba.

Druga osoba koja stiče primanje kod Allaha a koji je bio spomenut danas u hutbi je neko kome je nedavno podaren položaj šehida u Kueti. On se pridružio onima o kojima Allah kaže u Časnom Kur’anu:

 

Ne smatrajte mrtvima one koji su ubijeni na Allahovom putu. Ne, živi su, (i) za njih je osigurana opskrba kod Gospodara njihovoga. (3:170)

 

Ta je čast isključivo za Ahmadija džemat da su danas njegovi članovi ubijani na Allahovom putu. Oni nude svoje živote da zaštite svoju vjeru. Mnogo puta je ranije spomenuto da zavjere neprijatelja da ubijaju i opljačkaju neće Ahmadi muslimane odvratiti od njihove vjere. InšaAllah.

Manzur Ahmad sahib ubijen je u Satelit gradu, Kueta, 11. novembra. Ahmadijat je u njegovu porodicu došao kroz očevu pranenu koja je dala bai’at  direktno  Obećanom Mesiji a.s. Manzur sahib je rođen u Kuetti i imao je prodavnicu metalne robe tamo. Išao je do svoje radnje ujutro kad su mu prišle dvije osobe na motoru. Izbila je tuča i jedan od napadača je na njega pucao i on je na mjestu umro. Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun. On se prilično dugo vremena sučavao sa religijskom mržnjom. Naš Džemat bojkotuju u ovoj oblasti. Jedan maulvi iz Dera, Ghazi Khan stigao je u ovu oblast i proglasio da su Ahmadi ‘dužni da budu ubijeni’. Manzur sahib je bio vrlo ljubazna osoba i uvijek je pmagao svakome ko je trebao finansijsku pomoć. Bio je vrlo gostoprimljiv prema gostima koji bi došli iz Centra. Revno je učestvovao u svim novčanim programima i trenutno je služio Džemat u mnogim svojstvima. Bio je muusi. Njegov otac i njegova žena su nedavno imali poseban san koji je nagovještavao tužan događaj. On iza sebe ostavlja hudovicu, dvije kćeri, sina, oca, brata i dvije sestre. Njegova biološka majka je umrla i nadživjela ga je druga majka.

Hazreti halifatul Mesih je tražio da učimo dove za Pakistan. Ahmadi šehidi nastoje da ispune svoj zavjet i svoju odanost. Da Allah uskoro dadne sahat kad će Ahmadi muslimani živjeti u miru. Od danas počinje mjesec Muharem a u toku ovog mjeseca oni nastoje i prave Kerbala za Ahmadi muslimane više nego u drugo vrijeme. Zapravo, oni također ubijaju  jedan drugog. Umjesto da uzme pouku iz Kerbale, musliman ubija muslimana. Mnogo više učite salavate i dajite milostinju u mjesecu Muharemu. Također činite dove za teško vrijeme s kojim se muslimani suočavaju. Da Allah dadne da prihvate put istine tako da budu spašeni iz svojih teškoća. Ne postoji drugi izlaz za muslimanski ummet osim prihvatanja Imama ovog doba.