Hutbe 2013.

Hutbe 2013 – Ramazan – odlike posta


Hutba, 12. juli 2013.

 

Kratki sadržaj hudbe koju je održao Hazreti Mirza Masroor Ahmad ajadahulahtalahbi nasre hil aziz, Halifatul Mesih V, poglavar Ahmadija muslimanske zajednice.

Hutba je dostupna u audio, video i tekstualnom formatu.

VideoAudioTekst

O vi koji vjerujete! Propisuje vam se post, kao što je bio propisan onima prije vas, da biste postali bogobojazni. (2:184)

Božijom milošću od jučer je počeo ramazan (u VB). Hvala Bogu da nam je dao da doživimo još jedan ramazan. U gornjem ajetu Allah skreće pažnju istinskih vjernika na značaj i obavezu posta i podsjeća ih da je zajednicama ranijih poslanika također propisan post zato što je post neophodan za napredak vjere kao i za duhovni napredak. Iako se post u drugim religijama promijenio tokom vremena, ipak ovaj koncept ostaje u jednoj ili drugoj formi. Nalazimo da je post propisan u vrijeme hazreti Musaa a.s. i hazreti Davuda a.s. i da hindu također poste kao dio svoje vjere iako se samo uzdržavaju od kuhane hrane. Kršćani također imaju koncept posta, neke kršćanske sekte se uzdržavaju smao od uzimanja mesa kad poste i mogu jesti povrće.

Nedavno je hazreti Halifatul Mesih imao priliku da vidi nekoga ko je postio na ovaj način. Jedan prijatelj kršćanin, čije ime i naziv zemlje Huzur nije želio spomenuti, sjedio je do Huzura na večeri. Poslužena je harana na tanjirima i Huzur je primijetio da ovom prijatelju nije bila poslužena. Kad ga je Huzur pitao za razlog on je rekao da posti. Poštujući ovo Huzur je šutio i bio je iznenađen da se uprkos svom položaju kao političar držao svoje vjere. Uskoro je Huzur vidio da mu je posluženo povrće i riža i pitao ga je da li ovo može jesti dok posti i on je rekao da može. Zatim je poslužena piletina u zdjelama i Huzur je primijetio meso na tanjiru ovog prijatelja. Pošto Huzur poznaje ovog gosta pitao ga je je li mu dozvoljeno da u toku posta jede piletinu. On se nasmijao i rekao da su oni koji poslužuju hranu insistirali a da ga njegova vjera uči ako domaćin nešto nudi treba to pojesti. Takvo je stanje posta ljudi starih religija. Piletina je bila ukusna, kad je ovaj gost vidio da svako oko njega jede – bilo je može biti dvoje ljudi koji su servirali hranu – možda je on odbio jednog a iz uljudnosti prihvatio od drugog. Tako je uljudnost preuzela prednost nad vjerskom naredbom zato što knjige koje daju vjerska učenja nisu jasne.

Međutim, Bog je Lično obećao da će čuvati Časni Kur’an i vjernicima je naređeno ako vjeruju da je onda post u toku ovog mjeseca za njih obavezan u toku kojeg se trebaju uzdržati od sve hrane i pića s ciljem da steknu bogobojaznost (takvu), da uvećaju bogobojaznost i nastoje steći Božije zadovoljstvo. Sigurno Biblija naređuje učenicima da poste da bi tražili Božije zadovoljstvo a ne iz razloga uobražavanja. Post uvećava duhovnost osobe ali je koncept iskupljenja negirao duh posta, koji je sticanje bogobojaznosti. Na ovaj način on je post lišio njegovih dobrobiti i post ostaje ali po imenu i vodi osobu da od svježeg i kuhanog povrća ide dalje do kuhanog mesa.

Časni Kur’an naređuje post čineći jasnim njegove ciljeve i daje vijesti o njegovoj nagradi. S ciljem da učenja islama čuva živim, u islamu su nastavili dolaziti reformatori i evlije. Kasnije je, slanjem Obećanog Mesije a.s. Bog omogućio oživljavanje i preporod vjerkih učenja za sve, muslimane i nemuslimane. Obećani Mesija a.s. je rekao:
‘Treći stup islama je post. Ljudi su također nesvjesni i nisu upoznati o stvarnosti posta. Istina je da osoba ne može govoriti o nekom mjestu na koje ne ide i o kojem nije upoznata. Post nije samo gladovanje i žeđ; zapravo njegova stvarnost i utjecaj samo se mogu postići kroz iskustvo. Ljudska je priroda da što manje jede više je njegov duh očišćen i njegova sposobnost za (duhovne) vizije se uvećava. Božija je volja da umanjuje jednu vrstu hrane a da uvećava drugu. Osoba koja posti treba uvijek voditi računa da se od njega ne traži da smao gladuje. Naprotiv, on treba biti zauzet u spominajnaju Boga tako da može presjeći veze svjetskih želja i zabava i biti potpuno predan Bogu. Prema tome, značaj posta je samo to da čovjek napusti jednu vrstu hrane koja samo hrani tijelo i da postiže drugu vrstu hrane koja je izvor okrepe i zadovoljavanja duše. Oni koji poste samo radi Boga a ne kao nešto što je običaj, trebaju ostati zauzeti u Hamd (veličanju Allaha) i u tahliil Uzvišenog Allaha (u izgovaranju: La Illahe IllAllah), kroz šta će dobiti drugu hranu.’ (Prevedeno iz Malfuzat, tom 9, str. 122-123)

Gornji isječak može dati dojam da je gladovanje jedini način čiščenja sebe/duše, i zato je Obećani Mesija a.s. objasnio da gladovanje nije cilj posta, nego je zapravo cilj postizanje bogobojaznosti i ako osoba posti radi Boga treba trošiti vrijeme u spominjanju Boga. Obećani Mesija a.s. je na drugom mjestu rekao da gladovanjem čak pustinjaci steknu sposobnost za vizije, ali cilj života vjernika je da presiječe veze sa svjetovnim stvarima i bude predan Bogu, radi čega je spominjanje Boga neophodno a namaz je najbolji način za ovo. Kad postite, osim smanjivanja u uzimanju hrane, osoba se također uzdržava od drugih odobrenih stvari i više je usredsređena o namazu i spominjanju Boga. Ako je neko spajao namaze ili namaz klanjao kasno, u toku ovih dana treba posvetiti posebnu pažnju na spominjanje Boga i ibadet Bogu; to treba preuzeti prednost nad svemu drugom.

Kad kažemo Alhadulillah (sva hvala pripada Allahu), to ne treba biti samo verbalno očitovanje. Kad to izgovaramo trebamo biti svjesni da je Hamd (Allahova hvala) samo za Uzvišenog Boga i da se jedino Njemu vraća. Mi hvalimo onog Boga Koji upućuje one koji su izgubljeni. Ako se ne okrenemo Njemu u toku ostatka godine kako Mu pripada, onda nas On možda uputi u ovom mjesecu tako da budemo spašeni da ne zalutamo (da ne skrenemo s Pravog puta) i da kroz dobrotvornost Hamda steknemo bogobojaznost. U pogledu ovoga je Obećani Mesija a.s. rekao kad se zauzmemo u Hamd, trebamo voditi računa da je sva čast u Bižijoj ruci. U ovom ramazanu trebamo moliti Allaha da nam sve vrline koje činimo dadnu blizinu Bogu i da ne budemo privučeni svjetovnoj slavi i nemaru.

Obećani Mesija a.s. je rekao da se trebamo usredsrediti na tespih (izgovaranje SubhanAllah). Međutim, nije dovoljno jednostavno izgovarati SubhanAllah. Kad se priznaje Božija svetost trebamo biti duboko dirnuti da molimo za sebe da budemo oslobođeni svake vrste pokvarenosti svijeta. On onda naređuje da kažemo Tahliil. Osoba treba obožavati Boga na način da je On jedini vrijedan obožavanja. Kad neko treba pomoć treba samo tzražiti Božiju pomoć. Zaista, čovjek uvijek treba Božiju pomoć, zato treba učiniti napor da se uvijek okrećemo Istinskom Voljenom.

Kad postimo trebamo moliti Boga da ostanemo u Božijem utočištu i imamo udio u promjeni koju je Bog odredio za one koji traže dobrobit za ostatak naših života. Hamd, Tespih i Tahliil postižu stanje ‘Tabattalillah’ što znači da radi Boga sebe odvojimo od svake vrste svjetske želje i usadimo savršenu iskrenu vezu s Bogom kao i stanje ‘Inqita’, što znači da sebe odvojimo od svih vrsta svjetovnih zabava i budemo privučeni obožavanju Boga. Ovo vodi cilju koji je Bog naveo kao razlog za post, to jest, da će osoba koja posti postići bogobojaznost. Ovaj ramazan će nam koristiti samo ako ovo imamo u vidu. Ovo je veliki cilj i zahtijeva naporan rad. On zahtijeva ispunjavanje dužnosti obožavanja Boga kao i dužnosti prema ljudima zato što ispunjavanje ovih obiju dužnosti zajedno vodi bogobojaznosti.

Trebamo voditi računa, kao što priča o našem prijatelju kršćaninu pokazuje, da su ljudi drugih vjera napustili svoje prakse i dali prednost prividnoj uljudnosti i napustili su bit posta, kako im je bilo propisano. Post je oblik obožavanja i njegov cilj je da se postigne bogobojaznost i Božije zadovoljstvo koje je izgubljeno. Ako se zamislimo nad tim, to je također vrsta širka (pripisivanje partnera Bogu) napustiti Božiju naredbu radi svog domaćina. Ako dadnemo prednost nekome nad Bogom mi postepeno napuštamo Božije Biće i širk prestiže. Raniji narod je zaboravio bit naredbe posta i ostalo je samo pretvaranje. U tome je pouka za muslimane. Post onih koji su, umjesto razumijevanja duha posta, težnje za Tabattal, zauzimanja u Hamd i spominjanja Boga u toku posta i obavljanja namaza, jednostavno ponosni na svoj post, bit će sveden na post ljudi ranijih religija.

Neki takozvani sveti ljudi također dobrovoljno poste uz obavezni post ali to spominju, iako se dobrovoljno obožavanje često drži u tajnosti. Obećani Mesija a.s. je također spomenuo takve ljude. Ako takvi ljudi imaju goste, oni će im ponuditi hranu ali će se izvinuti što oni ne jedu ili će posjetiti ljude u vrijeme jela i kad domaćin servira hranu oni će reći da ne mogu jesti ili piti zbog nekog razloga. Drugim riječima, cilj je da se drugiam da do znanja da oni poste. Onda ima onih koji nepotrebno spominju dužinu posta, pošto je ovih dana trajanje posta duže zbog ljetnog vremena. S ciljem da iznesu svoju pobožnost oni daju detalje o tome kako malo jedu na sehuru i iftaru. Naravno, ponekad osoba spontano spomene takve stvari, ali ima nekih koji to rade namjerno i radi dojma. Zapravo oni su neke takozvane vjerske vođe između drugih (neahmadi muslimana) koji kažu da je žalost za vjerom učinila da jedu vrlo malo.
Jedan neahmadi prijatelj je naveo događaj nekog takozvanog vjerskog vođe. On je bio dobar govornik koji je pogotovu davao vatrene govore protiv našeg Džemata. Ovaj neahmadi prijatelj je bio njegov sljedbenik i jedanput je ovaj vjerski vođa otišao i boravio u njegovom mjestu. Gostu je poslužen vrlo raskošan doručak i on je pojeo tri pečene kokoške. Kasnije su otišli na sjednicu gdje je ovaj vjerski vođa trebao dati govor. Radi dojma on je počeo govoreći da u žalosti ummeta, ovaj sluga religije (on) nije mogao pojesti ni jednog zrna od jutra! Neahmadi prijatelj je rekao da je bio iznenađen kad ga je čuo da ovo kaže njemu u lice, u čijoj je kući upravo pojeo tri cijele kokoške. U svakom slučaju, ovaj vjerski vođa je bio u pravu, on nije pojeo ni jedno zrno; on je pojeo tri kokoške. Ima takvih muslimana čiji post, koji je način obožavanja, nije da traže Božije zadovoljstvo nego je za pokazivanje dok je Bog rekao da cilj svakog obožavanja treba biti bogobojaznost.

Ako neko želi da bude nagrađen za pobožnost i post, to ne može biti moguće bez bogobojaznosti i samo Bog odlučuje ko ima bogobojaznost a ko nema. Ako se vjernik drži ovog načina razmišljanja i posti da stekne Božije zadovoljstvo, dogodit će se čiščenje duše i takva osoba će biti uključena među one o kojima je Časni Poslanik s.a.v.s. rekao ko god posti u toku mjeseca ramazana u stanju vjere dok sam sebe ispituje imat će oprost svojih prethodnih grijeha. Bog je rekao da je post za Njega i da je On Lično njegova nagrada.

Svaki od nas treba nastojati i postiti na ovaj način a ne jednostavno kao običajnu vježbu jednostavnim gladovanjem i žeđi. Naš post treba biti onaj post koji postaje štit i spašava nas od svakog zla i otvara vrata svakom dobru. Naše noći trebaju biti ukrašene dobrovoljnim obožavanjem Boga. Zaista, Časni Poslanik s.a.v.s. je dao veliki značaj dobrovoljnom obožavanju u toku ramazana i rekao je da onome ko obavlja dobrovoljni namaz u toku ramazana budu oprošteni grijesi.

Jedan pozitivan aspekt posta koji je sada priznat od jednog sloja naučnika je da je kontrola dijete jedanput u godini dobrotvorna za ljudsko zdravlje. Ako je namjera da se stekne Božije zadovoljstvo, onda se događa i fizička korist a tu su i mnoge druge dobiti. Kad je post baziran na bogobojaznosti on proizvodi lijepu zajednicu stvarajući duh žrtvovanja jednog za drugog. Osoba je privučena potrebama svoje siromašne braće a ovo je vrlo važno zato što je blagoslovljeni uzor Časnog Poslanika s.a.v.s. bio da je u toku ramazana njegovo davanje milostinje i u dobrotvorne svrhe postiglo snažan zamah kao olujni vjetar. Ovo postaje sredstvo uklanjanja zabrinutosti i nemira iz društva i stvara osjećaje saosjećanja za obespravljene vjernike kod njihove imućne braće. Kad je post radi postizanja bogobojaznosti, on usađuje praksu podnošenja teškoća. Uzimanje manje hrane na sehuru i iftaru nije radi prenošenja drugima, nego je određeno da kod osobe smanji uzimanje hrane i da bi bio privučen čiščenju sebe/duše. U tome je pouka za one koji možda misle da manje hrane može ugroziti njihovo zdravlje, oni trebaju kontrolisati svoju dijetu.
Časni Poslanik s.a.v.s. je naredio da u situacijama gdje postoji opasnost izbijanja izgreda ili prigovora treba jednostavno reći: ‘Ja postim’. U tome je ukazivanje na puteve bogobojaznosti, da je također važno da osoba kontroliše svoje emocije. Treba izbjegavati prepirke tako da bude ispunjen cilj posta. Treba izbjegavati ogovaranje tako da cilj posta bude ostvaren, treba izbjegavati laž i neiskrenost tako da cilj posta bude ispunjen. Praksa da kontrolišemo svoj jezik za jedan mjesec – što je neophodno za bogobojaznost, usađuje naviku da izbjegavamo mnoge grijehe i pogreške u budućem životu i osoba razvija stalnu naviku pridržavan ja bogobojaznosti a takva navika je zaista cilj posta i ramazana. Inače držati se svih Božijih naredbi u ovom mjesecu i biti svojeglav i upleten u grijehe za ostatak godine ne postiže nikakvu svrhu.

Zaista treba da svaki pojedinac sebe preispituje i razmisli o sebi u ovom mjesecu. Zaista treba da tražimo duh mjeseca ramazana. Treba da tragamo za putevima bogobojaznosti. Zaista je potrebno da iskoristimo iskustvo napuštanja odobrenih stvari tokom ramazana da napravimo općenitu moralnu promjenu u sebi. Zaista je potrebno da učinimo neprestanom praksom ispunjavanje dužnosti prema ljudima i pomaganja siromašne braće. Zaista je potrebno da napravimo stalnu posebnu atmosferu obožavanja Boga i žtvovanja ramazana tako da se uputimo prema onima koji su uključeni među ispravne.

Zaista je potrebno da nastojimo koliko god možemo da postignemo blizinu Bogu u toku ovog mjeseca. Božija je naklonost na nama da On otvara vrata Dženneta i zatvara vrata Džehennema u toku ovog mjeseca. Mi trebamo nastojati da kroz obožavanje Boga postignemo čiščenje sebe/duše i kroz ispunjavanje dužnosti prema ljudima uđemo na vrata Dženneta koja mogu ostati otvorena zauvijek. Mi se trebamo pokajati i zauzeti u istighfaru (traženje Božijeg oprosta) tako da budemo uključeni među one čije pokajanje raduje Boga više nego što je majka radosna kad nađe svoje izgubljeno dijete. Da Allah dadane da Mu dadnemo radost više nego što je radost majke kad nađe svoje izgubljeno dijete. Međutim, za ovo se trebamo držati bogobojaznosti i uzdići standarde obavljanja svojih obaveznih i dobrovoljnih namaza i posvetiti pažnju ispunjavanja dužnosti prema ljudima. Da nas Allah, samo iz Svoje milosti osposobi da ovo postignemo u toku ovog mjeseca ramazana.
Zatim je hazreti Halifatul Mesih rekao da će poslije džume namaza klanjati dženazu za nekoliko osoba od kojih je jedna u odsustvu.

Irfana Shakoor sahiba je umrla poslije kratke bolesti 9. jula sa 62 godine. Bila je pobožna gospođa i svi su je voljeli u njenom krugu. Uvijek je savjetovala svoju porodicu i prijatelje da ostanu bliski Džematu. Bila je muusi. Iza sebe ostavlja muža, tri kćeri i dva sina.
Maleeha Anjum je umrla 9. jula poslije duge bolesti. Imala je pet godina. Bila je vakf e nau dijete.
Dženaza u odsustvu je za maulvi Abdul Kerim Sharma sahiba. On je umro prije dvije sedmice i sahranjen je. Rođen je 1918. i studirao je u medresi Đamija Ahmadija Kadian. Posvetio je svoj život vjeri kad je imao 26 godina. Služio je Džemat u brojnim svojstvima. Služio je u Africi 29 godina i bio je u VB od 1978. Bio je član izbornog tijela za Hilafet.

Bio je vrlo pobožan, iskren čovjek. Redovno je dolazio da vidi Huzura kad je mogao hodati i bio pokretan. Kasnije, kad je bio u kolicima klanjao je džumu u džamiji Al-Fazl i uvijek je bio prisutan da poselami Huzura kad bi odlazio do Baitul Futuh džamije. Ljubav i sklonost su zračili sa njegovog lica. Njegov unuk je rekao da je Sharman sahib imao veliko poštovanje i snažnu vezu sa Halifatom. Ovaj unuk je vakf e zindagi u Švedskoj, da ga Allah osposobi da ide stopama svog djeda po majci.
Da Allah uzdigne njegov položaj.