Hutbe 2013.

Hutbe 2013 – Vidovi samopopravljanja


Hutba, 13. decembar 2013.

Kratki sadržaj hudbe koju je održao Hazreti Mirza Masroor Ahmad ajadahulahtalahbi
nasre hil aziz, Halifatul Mesih V, poglavar Ahmadija muslimanske zajednice.

Hutba je dostupna u audio, video i tekstualnom formatu.

VideoAudioTekst

Poslije tašhuda, ta’avvuza i učenja sure Al-Fatiha, Huzur a.t.b.a. je rekao:

Ja sam zadnje dvije hutbe petkom govorio na temu praktičnog, djelotvornog ličnog popravljanja. U mojoj prethodnoj hutbi petkom predstavio sam, u obliku pitanja i odgovora, savjet Obećanog Mesije a.s. u vezi ovog predmeta. Pokušao sam da prenesem način na koji nas je upućivao Obećani Mesija a.s. postavljanjem pitanja o tome da li radimo ove stvari ili ne. Ali naše lično popravljanje nema samo veze sa ovih nekoliko stvari.

Učenja islama bave se nebrojenim stvarima, tu je beskrajna serija naredbi koje nam je dao Časni Kur’an. Zato je Obećani Mesija a.s.  rekao u knjizi ‘Naše učenje’, i za korist našeg popravljanja: ‘Ja vam uistinu kažem ko god među vama bude kriv što ne slijedi čak najmanju od 700 naredbi koje su sadržane u Časnom Kur’anu, on prema sebi svojim vlastitim rukama zatvara vrata spasa.’ Ovo je stvar velikog straha i brige za nas. Mi, zato, trebamo poduzeti veliku brigu prije nego što poduzmemo ijedan korak ili poduzimanja i najmanjeg postupka.

Ja sam također u svojoj prethodnoj hutbi rekao da je svrha dolaska Obećanog Mesije a.s. bila da na nama nepobitno dokaže vladavinu odredbi Časnog Kur’ana i osposobi nas da koračamo na sunnetu, praktičnom primjerenom životu Časnog Poslanika Muhammeda s.a.v.s. I da bi ispunio ovu svrhu on je stalno skretao našu pažnju na ove stvari.

Ako nastavimo iskrenu samoanalizu, kao što sam prije rekao, mi ćemo uvidjeti da, kad čujemo o ovim stvarima, napravimo popravljanje ali to traje samo nekoliko dana i onda se većina ljudi  ponovo vrati istim starim putevima na kojima smo prije napredovali. Ova situacija je nalik lutki u kutiji koja ostaje unutra dok je kutija poklopljena ali čim se poklopac digne ona odmah iskače napolje.

Tako, baš kao ovo, sve dotle dok se neprestalno govori o nekom predmetu većina ljudi ostanu pod uticajem toga ali čim pritisak ovih savjeta i diskusija prestane, poticaj ličnog ‘ja’ ili poticaj zla ponovo uzrokuje da većina ljudi skoče natrag  u svoje stare običaje i može se vidjeti da se neka nedjela ponovo događaju.

Mnogi iskreni prijatelji mi pišu poslije hutbi da pokušavaju i čine dove i traže od vas također da činite dove da ‘lutka’ koja je izvor mnogih loših praksi, koja je bila stavljena natrag u kutiju ovim hutbama, ostane namamljena u kutiju i da ne izađe ponovo napolje poslije nekog vremena.

U svakom slučaju mi se trebamo zamisliti o tome zašto ova ‘lutka’ stalno nastoji da izađe napolje iz kutije. Popravljanje bilo koje određene stvari može se dogoditi  i sredstva koja utiču na takvo popravljanje mogu se samo upotrijebiti kad znamo razlog koji je iza određenog nedostatka ili kad razumijemo uzrok nedostatka tako da možemo učiniti napor da dokrajčimo ili svršimo ove uzroke. Ako korijen uzroka ostaje onda će se poslije privremnog popravka zlo ili nedjelo ponovo vratiti.

Kad sam počeo misliti o stvarima s ove tačke gledišta i više pročitao o ovome, naišao sam na analizu hazreti Musleh Mauda r.a. Njegov način pisanja i govora o stvarima ima ljepotu da on postavlja pitanje i također obaviještava o rješenju na način primjera. Način na koji on predstavlja rješenje u svjetlu Časnog Kur’ana, govora Časnog Poslanika s.a.v.s. i pisanja Obećanog Mesije a.s. nigdje se drugo ne može vidjeti. Tako sam mislio da iskoristim njegove hutbe i predstavim ove uzroke ovdje ispred sviju u svjetlu upute koju je on omogućio.

Među stvarima koji ometaju i koče naše napore da provedemo  praktično popravljanje postupaka ljudi ili imaju uticaj na ove napore, prva među njima je osjećanje kod ljudi da su neki grijesi veliki a neki mali. Drugim riječima, ljudi su sami ovo odlučili ili su to uradili na osnovu nekih tvrdnji vjerskih učenjaka. Oni su odredili da su neki grijesi mali a neki veliki.  I ovo je upravo stvar koja postaje smetnja u provođenju praktičnog popravljanja.

Kao posljedica ovoga čovjek postaje smion i u njemu se razvija jedna vrsta neposlušnosti i drski nemar da čini grijeh. Nastaje jedna vrsta prkosa zla i štetnih griješnih djela i kao posljedica obijest takvih postupaka ne izgleda važno u njihovom proračunu. Oni počinju misliti da je nastavljanje malih grijeha bezazlena stvar ili da njihovo kažnjavanje nije vrlo oštro. Obećani Mesija a.s. kaže:

Ako neko postane bolestan, bez obzira je li njegova bolest mala ili velika, ako ne bude tražio lijek za bolest i ne poduzme nikakvog napora da nađe lijek za tu bolest, on ne može biti dobro. Mala tamna tačka, kad se pojavi na licu osobe, izaziva veliku zabrinutost da ne bi narasla i potamnila cijelo lice te osobe. Tu je slična tamna mrlja koju zlo djelo uzrokuje da naraste na srcu osobe. Mali grijesi postaju veliki zbog toga što osoba nije povela brigu da ih izbjegne. Mali grijeh je ta mala tamna mrlja koja na kraju naraste da potamni cijelo lice pogođene osobe.’

Zato moramo voditi brigu da ne uzimamo da je nijedan grijeh mali zato što, kad se jednom razvije ova vrsta mišljenja da je ovo mali, sitni grijeh, onda sjeme bolesti jednog dana sigurno tjera izdanke i ovi mali grijesi se vremenom razviju u velike grijehe. Zato svi mi trebamo da provodimo samoanalizu s ove tačke gledišta.

Svemogući Allah je propisao kaznu za svaki mali i veliki grijeh. Onda kada pogledamo kako je Časni Poslanik s.a.v.s. diskutovao i opisao male i velike grijehe i dobra djela, nalazimo da ih je opisao drugačije za drugačije ljude u različitim situacijama.

Na jednom mjestu kad su ga pitali koje je veliko i čestito djelo on je rekao da je služenje svojim roditeljima velika vrlina. Drugoj osobi je rekao nakon što je bio upitan o velikom čestitom djelu da je obavljanje tehadžud (noćnog) namaza veliko čestito djelo. Odgovarajući drugoj osobi na isto pitanje on je rekao da je za njega veliko čestito djelo da se pridruži džihadu. Odatle postaje jasno da je za drugačije ljude i različite okolnosti veliko čestito djelo drugačije.

Dozvolite mi također da kažem nekoliko riječi u pogledu džihada zato što se također tvrdi kako mi ne učestvujemo u džihadu. U to doba kad je islam bio napadnut sabljom sa svih strana, džihad sa sabljom je bio vrlo velika vrlina i svako ko se ne bi pridružio u tome bez nekog valjanog razloga, Bog ga je smatrao zaslužnim kazni. Ali u vrijeme Obećanog Mesije a.s., Časni Poslanik s.a.v.s. je rekao da će on svršiti ratove, zato što će se načini i sredstava napada na islam promijeniti. Islam, vjera, neće biti napadana sabljom nego umjesto toga medijima i štampom, i sva ova sredstva komunikacije će biti upotrebljena da napadaju islam i Obećanog Mesiju a.s., i da će njegov Džemat  upotrijebiti ista sredstva da se brane od ovih napada.

Držeći sve ovo u vidu, Obećani Mesija a.s. je rekao u svojoj poeziji: deen kay liyay haram haiy abb jang aur jidaal; što znači da je sada zabranjeno zauzimati se u rat i boriti se radi odbrane vjere. To  znači  da džihad sablje ne samo da nije dozvoljen nego je zaista potreban i bio je čestito djelo u to doba  zato što se nastojalo uništiti islam upotrebom sablje. Sada ovo više nije  vrlina nego je zapravo  zabranjeno i nedozvoljeno – ili haram – do takvog vremena da neko podigne sablju protiv islama; do takvog vremena kad sile koje se suprotstavljaju islamu uzmu oružje.

Sada stvar koja se može nazvati čestitom i dozvoljenim oblikom džihada je džihad  širenja učenja Časnog Kur’ana, ili džihad znanja, džihad širenja poruke i lijepih učenja islama koristeći medij štampe i sredstva komunikacije koja su na raspolaganju.

Ako neko ne uzima učešće u džihadu zbog nedostatka znanja ili zbog nekog drugog razloga, još uvijek su otvorena vrata da učestvuje u objavljivanju i širenju ove poruke učešćem u finansijskom žrtvovanju da pomogne da se ovo ostvari. Ali ako bilo ko, radeći ovu vrstu džihada ne ispunjava dužnosti koje ima prema ženi i djeci ili ne poduzima odgovarajuću brigu o njima onda za tu osobu veća i čestitija stvar nije ovaj džihad nego borba da ispuni ove dužnosti koje su mu stavljene u dužnost. I ako on ne ispunjava ove dužnosti kako treba i ne vodi brigu o potrebama žene i djece i o njihovom obrazovanju itd, on time postaje kriv za veliki grijeh.

U vrijeme Časnog Poslanika s.a.v.s., uprkos obaveze džihada, kao što sam rekao, on je rekao nekom muslimanu da je za njega velika čestita stvar da služi svoje roditelje. Tako da je za svaku osobu, ovisno o prilici i okolnostima, veća i važnija vrlina nešto drugo.

Slično tome, razumijemo da je nakupiti ogromnu gomilu imetka na pogrešnim i nezakonitim poslovima veliko zlo koje nam je zabranjeno. Ovih dana postoje sve vrste mašina za kockanje i razni načini da se učestvuje u kockanju. Ima mnogo ljudi koji su posve zaokupljeni lutrijama i drugih koji idu na mašine za kockanje i upuštaju se  u to ali kod običnih ljudi oni ne podliježu sumnji pod običnim dnevnim situacijama.  Jer oni ne pretjeruju i ne postupaju prema ljudima loše ili ne ubijaju nikoga zato što misle da su ovo veliki grijesi. Ali ne smatraju  da je kockanje i gubljenje velikih suma imetka u ovom poslu loše. Za takve obične ljude je gubljenje ovih velikih suma novca velik i vrlo težak grijeh zato što za druge grijehe već smatraju da su u svakom slučaju veliki.

Onda vidimo da se žena ne drži skromnog i čestitog načina odijevanja i ne vodi brigu o potrebama pokrivanja glave kad ide izvan kuće. Uprkos tome što je Ahmadi muslimanka, ona ide unaokolo bez pokrivala na glavi, bez hidžaba ili šala. Ona nosi  tijesnu odjeću koja pokazuje njenu fizičku ljepotu ali ako od nje tražite da učini finansijsku žrtvu ili da dadne doprinos za humanitarne svrhe ona ima otvoreno srce i gnuša se neiskrenosti i ne može tolerisati da bilo ko laže u njenom prisustvu.

Tako za nju, velika vrlina nije u napredovanju u finansijskim žrtvovanjima ili da govori istinu; nego bi umjesto toga za nju velika vrlina bila da postupa po naredbama Kur’ana i da napravi svoju odjeću takvom da ispunjava zahtjeve čestitosti i skromnosti i vodi brigu o zahtjevima pokrivanja. Stvar koju ona zanemaruje, misleći da je mala vrlina, je stvar koja će je također gurnuti prema činjenju velikog grijeha.

Tako da je dovoljno reći da svako dobro djelo ili loše treba biti odmjereno i viđeno u sklopu vlastite situacije osobe i okolnosti, i u raznim situacijama postupci raznih ljudi mogu uticati na definiciju dobrog ili lošeg djela za tu osobu. Sve dotle dok ovo mišljenje ostane, da je takvo i takvo zlo djelo veliko a drugo malo, i da takav i takav postupak je veliki a drugi mali, osoba ne može sebe čuvati od zla niti postati blagoslovljena prilikom da čini dobro.

Mi uvijek moramo držati u pročelju svojih umova da su velika zla ona za koja sam on nalazi da nije u stanju da ih napusti i nailazi na najveće teškoće u odbacivanju tih zala i koja su postala dio njegovih uobičajenih postupaka. A velike vrline su one za koje čovjek nalazi da je vrlo teško da ih izvrši. Drugim riječima, mnoga zla djela su velika za jednu osobu a mala za drugu, i slično tome mnoga dobra djela su velika za jednu osobu a posve mala za drugu.

Tako, ako hoćemo da praktično provedemo popravljanje sebe, onda ćemo se na početku morati  osloboditi ovog mišljenja iz svojih srca da je, naprimjer, preljuba veliki grijeh, ubistvo je vrlo veliki grijeh, krađa je veliki grijeh, ogovaranje je veliki grijeh; dok su svi drugi grijesi, u poređenju s tim manji grijesi. Mi moramo osloboditi svoja srca ove misli.

I također se moramo osloboditi ove misli iz svojih srca da je post velika vrlina, zekat je velika vrlina, hadž je velika vrlina, a sve druge vrline su male – a ovo je misao koja se nalazi kod većine muslimana. Ako se ne oslobodimo ovih misli iz svojih srca onda će naši postupci ostati slabi. Naši postupci će postati jači kad ovaj savjet Obećanog Mesije a.s. budemo držali ispred sebe: da onaj ko ne postupa po 700 naredbi Časnog Kur’ana zatvara vrata spasa prema sebi.

Zato ne smijemo razumjeti, kao drugi, da su neki čestiti postupci mali a neki veliki i u ovim stvarima, kao drugi muslimani, na primjer, misliti da je post najveća vrlina ali ne vezati uz to nikakav veliki značaj namazu u džematu.

Kod neahmadi ljudi onaj za koga je zekat obavezan nastoji vrlo revno da izbjegne da ga plati ali kad dođe do posta on će sigurno pokušati i postit će zato što misli da će, ako ne posti, biti okrivljen za vrlo veliki grijeh.

Izbjegavati davanje zekata u jedno vrijeme je bio slučaj – ja ne znam kakav je slučaj sada – da su poslije 1974. Ahmadi proglašeni nemuslimanima radi ustava, i neki neahmadi, koji su imali pare na bankovnim računima, pisali su za sebe na bankovnim papirima da su Kadiani Ahmadi. Svi muslimani su bili silom primorani davati zekat na kraju  godine, a pošto su Ahmadi proglašeni nemuslimanima ovo se nije smatralo obavezujućim za njih i ovo je bio način tih neahmadi ljudi da ne daju zekat.

Tako da je ovo stanje njihove vjere. Oni kažu da su Ahmadi kafiri – nevjernici, ali kad dođe vrijeme da uštede nešto para i izbjegnu plaćanje zekata oni se proglašavaju da su među onima koje su proglasili kafirima. Ja ne znam kakvo je stanje stvari danas ali je ovo bila situacija u jedno vrijeme.

Ovo stanje stvari postoji zato što oni, da bi utvrdili stajalište ili nivo vrline i zla, ne gledaju prema Bogu ili Njegovom Poslaniku nego umjesto toga gledaju prema svojim vjerskim vođama i počinju slijediti njihovim stopama.

Hazreti Musleh Maud r.a. je spomenuo događaj iz vremena Obećanog Mesije a.s., kako je u mjesecu ramazanu, dok je Obećani Mesija a.s. bio na putu u Amritsaru, imao priliku da održi govor. U toku govora grlo mu se osušilo i jedan mu je prijatelj, vidjevši ovo ponudio šolju čaja ali Obećani Mesija a.s. to nije uzeo. Malo kasnije on je ponovo osjećao istu teškoću i prijatelj je ponovo postao zabrinut i ponudio mu šolju čaja koju je Obećani Mesija a.s. ponovo odbio i pokazao mahom ruke također da to ostave.

Ali, kad se teškoća ponovo vratila i grlo mu je postalo suho, prijatelj mu je po treći put donio šolju čaja i  Obećani Mesija a.s. je uzeo gutljaj misleći ako ne uzme čaj da će ljudi misliti da pravi prizor  stvari ne koristeći se od naredbe da ne posti u toku putovanja.

Kad su ovo vidjeli, neahmadi koji su sjedili tamo podigli su veliku halabuku i rekli: ‘Vidite, on tvrdi da je Mehdi a ipak ne posti u mjesecu ramazanu.’

U procjeni ovih ljudi važnost posta je takva da nastavljaju postiti čak i ako to znači neposlušnost Božijoj naredbi. Hazreti Musleh Maud r.a. kaže da od ovih ljudi, možda 90% njih su bili takvi da nisu obavljali ni obavezne namaze i 99% su bili takvi da nisu govorili istinu i počinili su prevaru i krađu ali ovo je također istina da je u to vrijeme 99% njih  postilo zato što su smatrali da je post najveća vrlina. Ali oni ne poste na način kako je Časni Poslanik s.a.v.s. naredio – da onaj ko govori laži ili je kriv za ogovaranje i vrijeđanje ljudi u Božijim očima takav uopće ne posti, on jednostavno ostaje gladan i žedan.

Ako napravimo istraživanje naći ćemo da većina muslimana jednostavno podnosi glad i žeđ prema ovom pravcu koji je utemeljio Časni Poslanik s.a.v.s. Ali po njihovom proračunu ostati gladan i žedan  je vrlo velika vrlina i da je dovoljna da ih bezbjedno odvede s one strane do sigurnosti. Ili će oni uključiti činjenje nekoliko nekih drugih  djela koja su po njihovom načinu razmišljanja od velike vrline i mislit će da su tako napravili dovoljno priprema da prime oprost od Boga.

Takvi ljudi nikada ne mogu biti oni koji će u svijetu utemeljiti ispravna djela niti će biti u stanju postaviti standarde  po kojima će ljudi moći razumjeti šta je grijeh. Oni su postavili svoje vlastite standarde velikih vrlina i malih vrlina, i velikih grijeha i malih grijeha i kao posljedica toga  oni pokušavaju da postignu ono što oni misle da je veliko čestito djelo.

A lošem djelu koje oni smatraju malim zlom, nikada nisu u stanju da se suprotstave. Ne napustiti ova mala zla je priznavanje da se oni ne mogu suprotstaviti i oprijeti tom malom lošem djelu. I zato oni nastavljaju biti sve dublje u zlu čineći jedno zlo djelo i onda naredno, dok je islam obilježio da je ono čestito djelo veliko koje je najteže činiti i za svaku osobu je to drugačije ispravno djelo. I islam je obilježio da je ono zlo djelo veliko od kojeg se teško spasiti.

Tako, ako želimo da sebe popravimo, onda trebamo zadržati ovu stvar u prvom redu naših umova: da ćemo nastojati da posvojimo svaki dobar i čestit postupak i da ćemo uraditi što najviše možemo da sebe spasimo od svakog zla i griješnog djela. Naše samoizumljene definicije neće nas osposobiti da posvojimo vrline i odbacimo zlo. Mnogo puta osoba može sebi napraviti mnogo štete ako počne praviti svoje vlastite definicije u odlučivanju koja zla djela da odbaci a kojih da se drži i da se ne suprotstavi; i odredi  neka dobra djela da ih posvoji a da druga napusti.

Ove vrline koje izgledaju male, zbog nedostatka pažnje u cjelosti lišavaju osobu činjenja  bilo kojih dobrih djela a mnoga, prividno mala loša djela izazivaju nepopravljivu štetu čovjekovoj duhovnosti i ispravnosti i lišava ga da postane primaoc blagodati čistoće i pobožnosti od Boga.

Onda je tu također i ovo: ako neko ne napusti činjenje nekih zlih djela, sjeme zlog djela ostaje neoštećeno koje ostaje budno za priliku i zgodu i proklija onog momenta kad se ukaže prilika. Ovome treba posvetiti veliku brigu.

Uništavanje težnje za činjenjem jednog ili više zlih djela može se provesti kad svi mi uložimo dalji puni napor  da to postignemo – svi zajedno. Tu je društvo, Džemat i potreba je za svakog člana Džemata da učini napor.

Ako svako pravi svoju definiciju vrline i zla onda će jedna osoba misliti o jednoj stvari da je loša ili veliko zlo, dok će druga misliti da je malo zlo i može biti da će treća imati još neko drugo mišljenje o toj stvari – u takvoj situaciji društvo se ne može osloboditi od zla.

Mi ćemo biti u stanju da iskorijenimo zlo kad svi ljudi počnu misliti u istom smjeru. Na primjer musliman smatra da je uzimanje svinjetine nešto gore nego širk ili pripisivanje partnera Bogu. Svaki smutljivac, kradljivac, bludnik, provalnik – oni će uraditi bilo koje ili sve ove stvari pa ipak sebe naziva muslimanom ali ako mu kažete i tražite od njega da jede meso svinje on će odgovoriti da je musliman, kako ovo mogu uraditi? Kako ja mogu jesti meso svinje?

Razlog ovome je da je kod muslimana kao cjeline ovo mišljenje poprimilo korijen: da je uzimanje mesa svinje grijeh i da nije dozvoljeno – da je haram, zabranjeno. Uprkos tome što žive u  ovom društvu i što su rođeni i odrasli ovdje, muslimani koji žive ovdje, među njima 99.9%  preziru meso svinje. Ovo je zbog tog osjećaja koji se razvio među muslimanima kao cijele zajdnice.

Zato, da bismo zaustavili zla djela i unapređivali dobra i čestita djela mi moramo probuditi samu dušu svakog člana društva i shvatiti da je čak mali ispravan postupak dobrote velika vrlina i da je čak mali zao postupak veliki grijeh. Dok se ne razvije ovaj način razmišljanja u svakom od nas i ne bude učinjen napor da se ovo postigne, zla djela će i dalje postojati u društvu i ovi će i dalje ometati (zaustavljati) rad postizanja praktičnog popravljanja.

Drugi uzrok ili prepreka u provođenju praktičnog popravljanja je okruženje i težnja za kopiranjem drugih. Uzvišeni Allah je ovu naklonost stavio u prirodu čovjeka i ovo čini vidljivim od najranijeg dijela našeg djetinjstva. To je učinjeno dijelom naše prirode sigurno za dobrobit ali njegova zloupotreba ili pogrešna upotreba čak ponekad vodi čovjekovom uništenju ili ga odvede ka uništenju.

Posljedicom ove sklonosti da oponašamo i djelovanje i uticaj okruženja čovjek uči od svojih roditelja ili uči druge stvari, dobre stvari i učeći ih dijete postaje moralna osoba dobrih navika.

Ako su roditelji bogobojazni i obavljaju namaz i uče Časni Kur’an i žive jedno s drugim u atmosferi ljubavi i nježnosti, i gnušaju se laži, onda će djeca pod njihovom brigom i uticajem također biti takva jer će prihvatiti vrline.

Ali, nasuprot, laganje, svađa i raspravljanje, uvredljiv govor o drugima u kući ili nepoštovanje drugih, čak nepridavanje nikakvog dužnog poštovanja i obzira prema stvarima Džemata, ili drugi takvi loši postupci kad dijete vidi ove stvari onda zbog te sklonosti da oponaša ili zbog uticaja okruženja ono uči ove iste loše stvari.

Kad on ide napolje, šta god vidi u okruženju i kod prijatelja, ono nastoji da ove stvari nauči. Zato ja stalno skrećem pažnju roditelja da trebaju paziti na vanjsko okruženje djece također. I čak u kući programi koje gledaju na televiziji ili vide kroz internet, treba paziti na njih također.

Onda ovo je također vrijedno pažnje da doba  u kojem djeca mogu biti obučena počinje od njihovih najranijih godina. Ovo uvijek trebate zapamtiti i imati na umu. Neka vam ne pada na um misao da ćete, kad dijete odraste onda početi njegovu obuku. Dob od dvije ili tri godine  je također doba obuke djeteta. Kao što sam rekao, dijete gleda na roditelje i uči od roditelja i starijih u kući i nastoji da ih oponaša. Roditelji nikada ne treabju misliti da je dijete još vrlo malo, šta ono zna. Ono zna sve, i dijete opaža svaki postupak roditelja i ove stvari ostavljaju dubok dojam na njegov um samo od sebe bez ikakve uključene namjere. I onda dođe vrijeme kad ono počne oponašati ove stvari.

Djevojčice, na svoj način, oponašaju majke i u vrijeme igre će oponašati način odjeće svoje majke. Dječaci nastoje da oponašaju svoje očeve. Oni će oponašati dobre ii loše prakse ili navike koje roditelji imaju.  Na primjer kad postanu stariji i kad budu poučeni da su ovo loša djela a ovo da su dobri postupci – laž na primjer, da je govoriti  je loše djelo, i da je ispunjavanje obećanja dobro djelo. Ali kad dijete koje kod svojih roditelja nije vidjelo visok moral u pogledu istinitosti ili nije vidjelo da roditelji i stariji ispunjavaju obećanja, takvo dijete možda razumije stvari utoliko koliko se odnose na obrazovanje i znanje – da je govor laži loša stvar a da je ispunjavanje svojih obećanja dobra stvar, ali oni ovo neće prevesti u praksu (postupke) zato što su vidjeli da u njihovim kućama ljudi postupaju suprotno ovome. Djeca rano postaju dovedena u svoje običaje i tako kad postanu odrasliji oni neće prihvatiti bilo šta drugačije.

Ako dijete vidi majku  da je lijena ili nemarna prema obavljanju namaza i ako otac dođe kući i pita da li je klanjala namaz i majka odgovori da nije još klanjala ali će klanjati uskoro, dijete misli da je ovo dobar odgovor. I misli: ako neko mene pita da li sam klanjao namaz ili nisam, ja ću također reći istu stvar, da nisam još, da ću ga klanjati. Ili dijete čuje odgovor: zaboravila sam. Ili čuje odgovor: jesam, klanjala sam, dok je dijete bilo uz majku cijelo vrijeme i zna da nije klanjala, tako dijete registruje ovaj odgovor u svom mozgu.

Slično tome, pogrešna djela oca ostavljaju dubok dojam na dječiji um i koji god pogrešan odgovor otac daje, dijete ih registruje u svom mozgu. Zato i majka i otac,  s tačke gledišta obuke djeteta, ako postupaju pogrešno ili rade pogrešne stvari oni dijete odvode u pogrešan pravac i kazuju mu pogrešno obrazovanje svojim postupcima. I kad dijete odraste on odgovara sa istom vrstom odgovoora.

Slično tome, pogrešni postupci ili loša djela komšija i prijatelja roditelja imaju svoje djelovanje na dijete. Zato, ako želimo provesti stvarno popravljanje naše buduće generacije i naše djece da nivo naše praktične reforme bude visok, onda će roditelji morati paziti na svoju situaciju i na postupke također, i trebat će imati prijateljstvo sa takvim ljudima koji su ispravni sa tačke gledišta njihovih praktičnih postupaka. Tako težnja da oponaša u djetinjstvu i uticaj okruženja su također stvari koje ostavljaju utisak na dijete. Ako dijete stavite u ispravno okruženje ono će nastaviti raditi dobre stvari. Ako ga stavite u loše okruženje onda će ono raditi loše stvari. I kad onaj ko radi loše stvari odraste i kad se bude nastojalo da ga pouče da je ovo loša stvar da to ne treba raditi, ono će već biti izvan njihovog dosega i roditelji na tom stepenu ne trebaju imati prigovora da je njihovo dijete proizašlo u loše.

Zato je ovo vrlo velika odgovornost roditelja da oni, svojim postupcima, trebaju učiniti svoju djecu takvom koja će obavljati namaz. Oni trebaju, svojim postupcima, utemeljiti svoju djecu na istini i svojim postupcima trebaju također kazati druge moralne visoke vrline tako da i djeca mogu posvojiti  ove visoke moralne odlike. Oni trebjau izbjeći davanje lažnih zavjeta tako da djeca također mogu biti sačuvana od ovih stvari.

Koliko  uticaja praktični postupci imaju na djecu može biti procijenjeno iz primjera jednog ashaba Obećanog Mesije a.s. koji je dao hazreti Musleh Maud r.a. Ovaj ashab je poticao iz sik porodice i primio je islam. On nije jeo kravlje meso. No, njegovi su prijatelji od ovog napravili dokolicu i govorili da ga sigurno moraju primorati da jede meso krave. Hazreti Musleh Maud r.a. kaže kako je jedanput vidio da je išao brzo ispred svojih prijatelja u kući za goste i njegovi prijatelji su bili uporni i rekli da će ga danas sigurno primorati da pojede komad kravljeg mesa. On ih je molio da to ne smiju pokušavati. I kažu kad su uspjeli da ga primoraju ili možda nekoga drugog sličnog stanja, da pojede komad kravljeg mesa i da je ta osoba imala takvu mučninu i da je radi toga je povratio.

Tako da je ovo rezultat toga što se u ovoj osobi razvila odvratnost prema uzimanju kravljeg mesa od najranijeg djetinjstva. Da je kad je odrastao primio je islam a ipak je ta odvratnost ostala u njemu. On je sigurno promijenio svoje vjerovanje u tom pogledu i posvojio novo vjerovanje ali odvratnost koju su mu njegovi roditelji kazali praktičnim pokazivanjem – to nikada ne može biti uklonjeno ili promijenjeno.

Hazreti Musleh Maud r.a. kaže da su vladanje i djela, zato što se mogu vidjeti, tako da ih ljudi mogu oponašati i onda ovo sjeme nastavlja rasti; ali vjerovanje nije nešto što se može vidjeti, zato ono ostaje u svom ograničenom krugu. I primjer vjerovanja je kao primjer razmnožavanja biljke sađenjem odrezanih grančica dok je primjer djela nalik biljki koja se širi sađenjem sjemena. Sjeme raste sađenjem u zemlju i samo od sebe počne rasti čim odgovarajuća klima bude dostupna.

Tako je vrlo lahko za loša djela da se prenose i šire. I ovo se u društvu širi lošim djelima naših ljudi kao i kroz loša djela ljudi izvana. Zato je  djelovanje (uticaj) društva velik na širenje dobrih i loših djela. Zato uvijek moramo držati ove stvari ispred sebe. Postoje i drugi uzroci također o kojima ću, inšaAllah spomenuti u budućnosti. Da nas Allah osposobi da svoju pažnju držimo usmjerenom na praktično popravljanje sebe i naše djece.

Danas imamo jednu tužnu vijest i ja ću klanjati dženazu poslije džume namaza za Khalida Ahmad Albaraqi sahiba iz Sirije. Khalid Baraqi  sahib je bio inženjer, imao je 37 godina. Njegovi roditelji su bili blagoslovljeni da 1976. daju zavjet bai’ata – oni su bili prvi koji su dali bai’at u toj oblasti – i njegov otac se zbog toga suočio sa mnogo suprotstavljanja. 1989. on je također proveo šest mjeseci u zatvoru kao posljedica toga.

Slično tome, u sadašnjoj situaciji u Siriji njegov otac je dva puta bio zatvoren, jedanput 2012. i onda ponovo 2013. Sva braća i sestre Khalid Buraqi sahiba su Ahmadi muslimani od rođenja. On je bio uhapšen uveče, 18. septembra 2013. od strane nekog ogranka obavještajne službe. Poslije toga nisu imali nikakvih vijesti o njemu do 9. decembra 2013. kad je njegov otac pozvan od strane ogranka vojne obavještajne službe i tamo su mu dali papire koji se odnose na njegovog sina i rečeno mu je da je njegov sin umro 28. oktobra 2013. Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun. Njegovo tijelo također nije vraćeno ocu.

Vrlo je vjerovatno da su ga mučili i on je umro zbog toga. Mnogi Ahmadi i neahmadi te oblasti su svjedoci pobožnosti, bogobojaznosti i visokih moralnih vrlina Albaraqi sahiba i njegovog nivoa vjerskog znanja. Njegov glas kad bi učio Časni Kur’an bio je izuzetno lijep. Imao je vrlo mehko srce i brinuo se o drugima i provodio sve dodijeljene dužnosti s velikom revnošću i pažnjom.

Iskrenost, saradnja i ljubav prema upravi Džemata i Halifata bio je dio njegove krasne ličnosti. On je volio svoju zemlju i svoj narod. Bio je također predsjednik lokalnog džemata. U trenutku hapšenja služio je kao sekretar Talimul Kur’an i Vakf-e-Arzi. Bio je muusi. Redovno je plaćao svoju članarinu. Njegova žena je također Ahmadi i imaju troje djece. Kći Shurook i sina Ahmad imaju ispod šest godina i Hisamud Din, koji je rođen samo nekoliko sedmica prije hapšenja, je vakf-e-nau dijete i uveden je u ovaj program.

Khalid Albaraqi sahib je na svom facebook napisao prije hapšenja da je ljubav prema svojoj zemlji dio vjere. ‘O Bože sačuvaj našu zemlju i oslobodi je od svih teškoća i učini je jačom nego prije i ljepšom i učini njene ljude bliže Tebi. I, O Bože, učini srca njenih ljudi naklonjenim jedno prema drugom i učini ih takvim da vole jedan drugog. O Bože, pomozi bogobojaznim ljudima ove zemlje da šire mir i sigurnost zauvijek.’ Da Allah primi ovu dovu u korist ove zemlje i za cijeli muslimanski ummet tako da nered koji prevladava tako se završi.

Tahir Nediim sahib kaže da je spomneuo kontakt s njim preko maila. Upoznali smo ga u toku našeg boravka u Siriji. Bio je primjer gostoprimstva, jednostavnosti i poniznosti. On je bio mlad čovjek koji je bio sretan i bogobojazan. Živio je u kući Džemata u Damasku koja je korištena kao centar Džemata.

On je imao tako veliku želju za znanjem da bi dolazio sa svojim rođakom i diskutovali smo o mnogim stvarima. Koju god bi knjigu Džemata našao pročitao bi je sa velikom ljubavlju i pažnjom. Uzeo bi stare knjige i izdanja Al Bušra magazina Džemata i našao bi teme u ovim starim magazinima i ponovo ih napisao na kompjuteru i poslao bi ih nama. Pomagao bi nam sa poslom prevođenja.

Imao je veliku ljubav prema Obećanom Mesiji a.s. i Halifatu. Uvijek bi bio vrlo emotivan kad bi slušao programe Masih-e-Mauda. Gledajući jedan takav program na Arapskom on nam je poslao vrlo emotivnu poruku. Također je svojim lijepim glasom snimio kasidu koju je napisao Obećani Mesija. Aprila 2012. napisao mi je pismo u kojem je napisao jednu svoju viziju iz 2006 iz koje je razumio da će mu biti data vrlo visoka odgovornost i povjerenje i u viziji mu je rečeno da ostane ustrajan  na istini i da ne pokaže nikakvu slabost. Poslije ove vizije kad je određen za predsjednika Džemata mislio je  da je možda ova vizija bila ispunjena. Ali u viziji mu je bilo rečeno da ostane ustrajan na istini i da dadne svoj život a da ne pokaže nikakvu slabost. I ovo izgleda da na ovaj isti način je dao svoj život i ostao veza za svoju vjeru i nije dao da se njegova vjera uzdrma.

Da Allah nastavi uzdizati njegov položaj. Amin.

Drugi misionar koji je ovdje boravio kaže da je radio sa velikom iskrenošću i odanošću i rekao je da je to zato što je Ahmadi musliman tako da ljudi trebaju znati da su Ahmadi istiniti, iskreni i vrijedni ljudi koji imaju visoke moralne odlike.

Imao je ljubav za širenje poruke i zbog toga što je zabranjeno prenositi poruku na poslu tako da je on rekao da će pokušati da dojmi ljude visokim moralnim odlikama tako da ljudi budu privučeni ovim stvarima sami. On je volio svoju zemlju kao što je već jasno iz njegove izjave. I kad sam ja dao hutbe o uvjetima koji prevladavaju on je naložio svojim prijateljima da slušaju ove hutbe i rekao im da završe život nasilja i žive kao miroljubivi stanovnici. Ali izgleda kao da su neki zli ljudi koji su mu se suprotstavljali počinili ovaj prestup protiv njega i kao posljedica toga je on bio blagoslovljen s ovim položajem šehida. Da Allah nastavi uzdizati njegov položaj u Džennetu. Amin.

On voli svoju zemlju kao što je jasno iz njegove izjave već i da će pokušati da se svojim prijateljima i suradnicima i ove, jer to je istina islamske nastave