Hutbe 2015.

Hutba 10. april 2015. – Suština obožavanja Allaha


Hutba, 10. april 2015.

Kratki sadržaj hudbe koju je održao Hazreti Mirza Masroor Ahmad ajadahulahtalahbi
nasre hil aziz, Halifatul Mesih V, poglavar Ahmadija muslimanske zajednice.

Hutba je dostupna u audio, video i tekstualnom formatu.

VideoAudioTekst

‘Zaista, Allah dolazi u pomoć vjernicima.’

‘Koji su ponizni u svojim namazima.’ (sura Al-Mu’min, ajeti 2-3)

Prvi od naprijed spomenutih ajeta daje vjernicima sigurnu radosnu vijest o uspjehu. Međutim, na koju se vrstu vjernika to odnosi? Ajeti koji slijede daju mnoge uvjete i neophodnosti da bi čovjek bio vjernik. Prva od ovih neophodnosti ili odlika koje vjernik mora imati je da bude ponizan u svojim namazima. Biti ponizan u ovom kontekstu često znači jecanje u toku namaza, međutim, to ima mnoga druga značenja i uvjete i ukoliko svi oni ne budu ispunjeni onda istinski uvjet da se bude vjernik nije postignut. Biti ponizan znači pokazivanje velike poniznosti, uveliko unižavanje sebe,  poricanje svoga ‘ja’, prekrivanje, nastojanje i da sebe učinimo niskim, oboranje  pogleda i da govorimo mehko i tiho. Tako jedna riječ obuhvata okvir širokog raspona o tome ko je vjernik. Osoba koja se okreće Bogu sa krajnjom poniznošću i posvoji druge odlike koje su rečene, postiže Božiju blizinu. Ovo će, zauzvrat, privući njegovu pažnju da, dok ispunjava dužnosti prema Bogu on također treba ispunjavati dužnosti prema Božijem stvaranju. Ovo će ga voditi tome da pokuša biti i da bude utjelovljenje onoga što je Obećani Mesija a.s. izrazio u urdu strofi svoje poezije:

Predočite sebe da budete manji od svakoga drugog

Možda će ovo postići vaš ulazak u prebivalište Božijeg Jedinstva

 

Uz to da bude ponizna u namazu, takva osoba će također pokušati i prakticirati poniznost u svom svakodnevnom životu, i  pokušat će i izbjegavati sve društvene poroke. On će biti mehkog govora i odbacit će rasprave i sukobe. Zaista, tu su mnoge bolesti koje vjernika upravljaju dalje od ispravnog puta. Ljudi koji održavaju i podržavaju se ovih stvari su ti koji će biti uspješni. Arapska riječ …falah (uspjeh) upotrebljena u naprijed spomenutom ajetu ima skrivena značenja širokog raspona.  Ona znači udobnost, napredak, dobru sreću, ispunjenje želja, sigurnost, stalnu udobnost i sreću, i da imamo životne blagodati. Ovo su razne koristi koje uživaju oni koji čine dobro koje im je Bog dao. Prvi značajan korak da se postignu ove blagodati je da budemo ponizni u namazu. Naravno, svjetovni ljudi su također ponizni, ali nije stvar samo u tome da plaču ili jecaju. Svjetovni ljudi će jecati i uniziti se do krajnosti kad to njima odgovara. Oni to čine zato što imaju određene interese ili to čine radi jednostavnog pokazivanja ili zbog nekih kratkotrajnih emocija. Oni koji su ponizni da traže Božije zadovoljstvo su vrlo daleko od ovih stvari.

Obećani Mesija a.s. je o takvim ljudima rekao: ‘Ja sam lično vidio mnoge takve askete i druge ljude koji odmah liju obilne suze kad čuju dirljivu poeziju ili vide neki prizor ili čuju bolno iznošenje baš kao što ponekad velike i nagle kapi kiše padaju noću ne dozvoljavajući čovjeku da smota svoju posteljinu i odnese je u kuću a da ne bude pokvašena. (Ovo se odnosi na običaj na Indijskom poluotoku gdje ljudi spavaju napolju u toku toplih ljetnih mjeseci). Ali ja svjedočim na ličnom iskustvu da su takvi ljudi većinom lukavi i gori od svjetovnih ljudi. Ja sam uvidio da su neki od njih zle prirode, neiskreni i nemoralni u svakom pogledu. Vidjevši njihovu praksu jecanja i pokazivanja poniznosti ja se gnušam da plačem ili budem savladan emocijom u bilo kojem skupu.’

Hazreti Halifatul Mesih II r.a. je prenio da je hazreti Halifatul Mesih I r.a. naveo iznošenje nekog starijeg čovjeka. Ovaj čovjek je mnogo godina klanjao namaz u džamiji s mišlju da će ga tako ljudi hvaliti. Ali je, zbog nekih njegovih prošlih čestitih djela, Bog stavio u srca ljudi da ga zovu licemjerom. Jednog dana on je uvidio da je potrošio život klanjajući u džamiji ali da ga niko nikada nije nazvao čestitim, osjećao je da bi Bog bio zadovoljan s njim da je klanjao radi Boga. Ova misao ga je pogodila tako snažno da je otišao u divljinu i klanjao namaz na krajnje srceparajući i ponizan način, upućujući molbe Bogu da sada klanja namaz samo radi Boga. Poslije ovoga je Bog stavio u srca ljudi da je ovaj stariji čovjek pobožan i da je nepotrebno bio osramoćen. Ovaj čovjek je bio izuzetno zahvalan Bogu. Njegov jedan iskren namaz klanjan radi Boga preokrenuo je srca ljudi i oni su počeli da ga hvale. Ovo iznošenje također pokazuje da, cijeneći neka dobra djela koja je čovjek možda uradio u  prošlosti, Bog može olakšati njegovo popravljanje.  Tako je ovaj stariji čovjek bio uključen među one koji dobivaju falah (uspjeh). Vrline iz čovjekove prošlosti, uprkos grijeha koje je počinio kasnije, mogu ga spasiti od lošeg kraja i on može biti među onima kojima je dat falah (uspjeh). Ovo ovisi o Božijem atributu Rahmanijjat (Milostivi). Međutim, stvarni falah (uspjeh) bude dat onima koji nastoje i postignu korist od Božije odlike Rahiimijjata (da On oprašta) i radi ovoga je prva neophodnost da klanjamo namaz sa poniznošću.

Obećani Mesija a.s. piše: ‘Prvi stepen vjernikovog duhovnog stanja je ta poniznost, jecanje i mehkoća srca koje vjernik doživljava u toku namaza i spominjanja Allaha. To jest, da u sebi stvorimo duh molbe, dirljivosti, poniznosti, izuzetne krotkosti, mehkoće duše, revnosti i topline. Da poprimimo stanje straha dok se obraćamo Uzvišenom Bogu kao što ovaj ajet kaže: ‘Sigurno uspjeh dolazi vjernicima, koji su ponizni u svojim namazima.’ (23:2-3) To jest, uspješni su oni vjernici koji su ponizni u svojim namazima i u toku spominjanja Allaha i koji su zauzeti u spominjanju svog Gospodara s dirljivošću, mehkog srca, revnošću i srčanom ljubavlju.’

Obećani Mesija a.s. je također napisao: ‘Ljudi koji razmišljaju nad Časnim Kur’anom mogu razumjeti da je poniznost u toku namaza kao sjemena tekućina za čovjekovo duhovno stanje. I baš kao sjemena tekućina, ali u duhovnom smislu, poniznost u sebi ima skrivene sve moći, kvalitete i odlike da napravi savršenu ljudsku formu. Baš kao što je sjemena tekućina u neizvjesnom stanju dok ne stigne do maternice, slično tome ovo osnovno duhovno stanje, koje je poniznost, nije izvan opasnosti ukoliko nije povezano sa uvijek milostivim (Rahiim) Bogom. Trebate zapamtiti da, kad dobrotvornost Svemogućeg Boga bude data bez ikakvog napora, to je odlikom Božijeg atributa Rahmanijjat. Na primjer, Bog je stvorio nebesa i Zemlju za čovjeka ili On je stvorio čovjeka, i sve ovo je manifestovano odlikom milosti Rahmanijjata. Međutim,  kad milost bude darovana zbog neke prakse, ibadeta, duhovne vježbe i nastojanja, to je dobrotvornost Rahimiijjata. Ovo je uvijek bio Allahov način prema ljudima. Sve dok čovjek posvaja stanje poniznosti u namazu i u toku spominjanja Allaha on sebe priprema za milost Rahimiijjjata. Razlika između sjemene tekućine i prvog stadija duhovnog stanja je da sjemena tekućina ovisi o privlačnosti maternice a ovo stanje ovisi o privlačenju Božijeg Rahiimijata. Baš kao što je moguće za sjemenu tekućinu da bude izgubljena prije nego što bude privučena maternici također je moguće za prvi stadij duhovnog stanja, koje je poniznost, da bude uništena prije nego što bude povezana s Božijim Rahiimijatom.

Mnogi ljudi jecaju i plaču u toku namaza dok su u ranim duhovnim stadijima. Oni pokazuju neobične osobine i strast u svojoj ljubavi prema Bogu ali zato što oni ne osnivaju vezu sa Izvorom Milosti, to jest s Božijim Rahiimijatom, i oni nisu privučeni Njemu zbog Njegove posebne manifestacije, svo njihovo tugovanje i stanje poniznosti je bez osnove i ponekad se oni okliznu i toliko posrnu da idu nazad izvan svog početnog duhovnog stadija. Ovo je iznenađujuća, interesantna sličnost da baš kao što sjemena tekućina prvi stadij fizičkog stanja, i ukoliko ne bude privučena maternici ona nije ništa sama po sebi, nalik tome je poniznost početni stadij duhovnog stanja i ukoliko ne bude pomognuta od Božijeg Rahiimijata i ne bude privučena Njemu, poniznost nije ništa sama po sebi.

Zato ćete naći hiljade ljudi koji jednom izvuku zadovoljstvo u nekom dijelu svog života u spominjanju Allaha i u toku namaza, oni imaju iskustva nalik zanosu i jecaju ali onda ih zahvati neko zlo da su jednom bili privučeni sebičnim stvarima i oni izgube svu duhovnost zbog svoje strasti prema svjetovnim željama. Veliki je povod za zabrinutost da stanje duhovnosti često bude izgubljeno prije nego što bude povezano sa Rahiimijjatom i bude upropašteno prije nego što povučenost Božijeg Rahiimijata može djelovati na njega.’ (Baraheen e Ahmadijja, dio V, str. 188-190)

Tako, niko ne može tvrditi da je njihovo obožavanje Boga dostiglo visok stadij poniznosti. Poniznost se sadrži od svih elemenata koji su prije objašnjeni. Zaista, čovjek treba da čini nesprestalan napor da privuče milost Rahiimijjata. Baš kao što niko ne zna kad će se dogoditi oplodnja i biti stvoren zametak, i ponekad se dogodi pobačaj, slično tome, čak ako čovjekovi napori donose plod u pogledu poniznosti, on ponekad razvije oholost. Kao oni koji prvo prihvate Božije poslanike i onda se okrenu; oni budu povezani s Bogom sve dotle dok su u dodiru s onim koji je određen od Boga. Ako to ne uspiju, oni padaju u provaliju poniženja (nemilosti) i budu izgubljeni. Čovjek treba da se neprestalno trudi za milost Rahiimijjata. Malo napora u ovom pogledu, povremeno primanje dove ili nekoliko istinitih snova ne smije osobu učiniti ponosnom. Uprkos postizanja blizine Bogu i postizanja falah (uspjeha), uprkos što je krajnje ponizan, uprkos izbjegavanja svih beskorisnih stvari, uprkos trošenja na Božijem putu, uprkos čuvanja svoje čestitosti, uprkos ispunjavanja svojih zavjeta, uprkos ispunjavanja dužnosti obožavanja Boga i namaza, oni koji su postigli falah (uspjeh) upućuju dove Allahu da ih prekrije u omotaču Svoje milosti i blagoslova zato što znaju da su oni ništa bez toga. Božija milost je jedina kroz koju postoje  čovjekovi neprestalni napori da privuku milost Rahiimijjata gdje ona bude privučena i primljena.

Istinski vjernik treba uvijek imati u vidu da je, nesumnjivo, Bog rekao da su vjernici postigli falah (uspjeh), međutim,  s ciljem da ovaj falah (uspjeh) učini stalnim dijelom svog života, čovjek ne treba svako ostvarenje pripisivati vlastitim naporima. Poslije svakog ostvarenja i dostignuća čovjek treba smatrati da to nije bio njegov rad nego se dogodilo Božijom milošću. Inače, naše dobre prakse mogu biti izgubljene kao sjemena tekućina koja završi pobačajem. Mi se trebamo usredsrediti na svoj kraj tako da milost Rahiimijjata možda primi naše napore i ovaj napredak rađa biće koje je potpuno na svaki način. Da Allah dadne da budemo ubrojani među one koji uvećavaju poniznost kako napredujemo u duhovnosti.

Zaista, Časni Poslanik s.a.v.s., čiji standard i nivo obožavanja Boga je izvan naše zamisli, rekao je da će čak i njemu biti podaren Džennet samo Božijom milošću. Kako onda praksa bilo kojeg drugog čovjeka može ga odvesti u Džennet! Uprkos toga što je Časnom Poslaniku s.a.v.s. Bog dao garanciju, on, koji je poslan da popravi cijeli svijet, tako je ojačao svoju poniznost i mehkoću u toku namaza noću stojeći dugi period vremena da bi mu stopala otekla. Neophodno je za istinskog vjernika da stanje njegovog srca prije obavljanja namaza i poslije završetka namaza bude upečatljivo drugačije. Ako postoji ikakav znak egoizma ili sličnog prije namaza, kad namaz bude završen srce treba biti čisto od bilo kakvog negativnog osjećanja. Na kraju svakog obožavanja Boga čovjek treba pobijediti svaku oholost i posvojiti poniznost. U našim svakodnevnim stvarima trebamo biti uljudni prema svakome, trebamo poprimiti poniznost da tražimo Božije zadovoljstvo i obožavanje Boga treba nas nastaviti  okretati Bogu tako da možda budemo primaoci svježih blagoslova milosti Rahiimijjata. Svaki dan nam treba pokazati naše slabosti i uvećati Božiju milost na nama. Da Allah učini da budemo oni koji se zauzimaju u istighfaru (traženju oprosta) i da svaka naša vrlina, ako je to vrlina u Božijim očima, bude izvor sticanja Božijeg zadovoljstva. Da svaki od nas bude među onima koji postižu falah (uspjeh) u Božijim očima!