Hutbe
Hutbe

Hutba 17. juni 2016. – Ramazan: Život u blizini Allaha


Hutba, 17. juni 2016. godine

Kratki sadržaj hudbe koju je održao Hazreti Mirza Masroor Ahmad ajadahulahtalahbi
nasre hil aziz, Halifatul Mesih V, poglavar Ahmadija muslimanske zajednice.

(Napomena: Naš tim ’Alislam’ preuzima punu odgovornost za bilo kakve greške ili

Hutba je dostupna u audio, video i tekstualnom formatu.

VideoAudioTekst

Ovu hutbu petkom, 17 juna 2016. hazreti Mirza Masroor Ahmad, Khalifatul Mesih V , neka Allah bude njegov Pomoćnik, je obavio u Baitul-Futuh džamiji, u Londonu, Engleskoj.

Nakon učenja tašahuda u sure fatiha rekao je :

I kada te Moji robovi pitaju za Mene, zaista sam Ja blizu. Ja odgovaram na molitvu molitelja kad Me zove. Zato oni treba da se odazovu Meni I da vjeruju u Mene, da bi bili upućeni’(2:187)

Postavljanjem ovog ajeta među propisima posta I njegovim uvjetima I ajetima o uputama o tome, Allah je skrenuo našu pažnju na posebnu vezu između Ramazana I prihvatanja molitva. Hazreti halifatul Masih I , neka je Allah zadovoljan njime, je objasnio ovu vezu na slijedeci način.

Kao što je post sredstvo da se nauči pravednost, na isti način je sredstvo putem kojeg postižemo Allahovu blizinu.

Dakle, mjesec Ramazan sam ne može biti izvor prihvatanja molitva ukoliko također nije način da se stekne pravednost, provede život u pravednosti, I ako nije izvor postizanja Allahove blizine.

Ako se tako desi, onda ta veza koja je postignuta sa Allahom u toku Ramazana neće biti ograničena samo na Ramazan, već će se pojaviti znakovi stalne promjene. Allah je to isto pojasnio u ajetu govoreći “Ja sam blizu”

Časni Poslanik, neka su mir I Allahovi blagoslovi na njega, je rekao da je šejtan vezan u ovom mjesecu I da se Allah spušta bliže donjem nebu. Ali kome se približava? Onima koji osjećaju ili žele da osjete Allahovu blizinu, I koji prihvataju Allahove upute kako bi postigli ovaj cilj.

Oni pokušavaju da djeluju prema Allahovoj uputi, “tako da oni trebaju poslušati Mene”. Oni traže Allahove upute I djeluju prema njima. Oni imaju vjeru I uvjerenje da Allah ima svu moć. Ako Mu se molim dok djelujem prema njegovim uputama I ako sam iskren prema Njemu, on će slušati moje molitve.

Iako Allah kaže u odgovoru na poziv svojih robova, “ Ja sam blizu, Ja slušam molitve mog roba, I naročito u toku ovog mjeseca vam se približujem, zovite Me”, ali prije nego što Me zovnete da prihvatim vaše molitve, morat ćete da ispunite uvjete, “Slušajte Me, djelujte prema mojim uputama”. Ovo je uslov; I imajte puno vjerovanje I uvjerenje u sve Moje moći.

Dakle, ljudi koji kažu da se mole I da njihove molitve nisu prihvaćene, da li oni sami sebe procjenjuju? Da li ikada procjenjuju koliko su u skladu sa Allahovim uputama? Ako nemamo djela I ako je naša vjera samo formalna onda je ono što govorimo pogrešno, da mi zovemo Allaha a da naše molitve nisu prihvaćene. Obećani Mesija, neka je mir na njega, je objasnio uslove koje je Allah odredio u ovom pogledu.

Prvo što je Allah naveo jeste da ljudi trebaju da stvore takvo stanje pravednosti I odnosa prema Allahu kako bi ih On čuo. Ako oni imaju pravednost I ako imaju strah prema Njemu, onda Allah čuje njhov poziv.

Drugo, “Da oni vjeruju u Mene”. O kakvom se vjerovanju radi? Vjerovanje u ovom pogledu da Bog postoji I da On posjeduje sve moći I sposobnosti. Ako čovjek nije iskusio Njegovo postojanje I Njegovu svemoćnost I sposobnost, I nije blagoslovljen priznanjem o postojanju Boga I toga da On ima sve moći, ali ukoliko ima vjerovanje da postoji Bog I da je on Svemoćan, kao da ima vjeru u nevidljivo, onda će od Allahove strane takvo razumjevanje biti blagoslovljeno, od toga Božije postojanje, Svemoćnost I iskustvo Njegovog odgovaranja na molitve, sve će biti postignuto. Prvo čovjek mora ojačati svoju vjeru onda će mu se Allah približiti a zatim I dokaz će se postići.

Obećani Mesija, neka je mir na njega, je osvijetlio detalje o raznim načelima, principima I filozofiji uvjeta za prihvatanje molitva. Ja ću sada, iznijeti neke isječke Obećanog Mesije, neka je mir na njega, među kojima su razumjevanje dubine ovog predmeta, postizanje Allahove blizine, gdje mi možemo povećati naše znanje I razumjevanje, I biti uključeni među one koji su postigli iskrenu uputu, I koji mogu postići pravu korist Ramazana.

Neki ljudi misle, da koju god molitvu obave da ona mora biti prihvaćena. Ja sam dao neka objašnjenja u ovom pogledu ranije, da je Allah dao neke uvjete da ih prihvatimo I naša je dužnost da ih ispunimo. Objašnjavajući dalje ovaj predmet, o tome koja su načela prihvaćanja, I ponekad I nakon ispunjenja ovih uvjeta, molitva nije prihvaćena , Obećani Mesija, neka je mir na njega, kaže:

Ovo je načelo molitve da Allah ne prati naše strahove I želje. Razmislite o tome kako su djeca draga svojoj majci I one žele da njihova djeca ne pate ni od kakve boli. Ako djeca uporno ludo traže I plaču za oštrim nožem ili plamtećom iskrom vatre, da li bi majka uprskos svoje iskrene ljubavi I prave pažnje, prihvatila da njeno djete uzme iskru vatre I oprži ruku, ili se posjeće od oštri nož? Nikada! Iz ovoga, se može shvatiti načelo molitve.

Ja sam imam iskustva u ovom predmetu. Kada je neki dio molitve opasan, onda molitva neće biti prihvaćena. Ovo pitanje se može razumjeti na odgovarajući način da naše znanje nije sigurno I tačno. Mi obavljamo mnoge poslove smatrajuči ih slučajnim, I u našoj procjeni želimo da njihov ishod bude blagoslovljen ali na kraju oni se prilijepe za nas kao tuga I jad.

Tako da, ne možemo reći da su sve ljudske želje valjane. Ne možemo sa sigurnošću reći da su valjane jer je čovjek složen od zaborava I greški. Griješiti je ljudski. Kada postoji nešto opasno između onoga što se želi I onoga što će se desiti I da Allah to prihvati, onda ovaj predmet bi bio protiv Njegove milosti.

Thus, man think it should happen but the desire sometimes is harmful so if Allah accepts it then this matter will fall against the status of Allah at the station of Mercy. Allah desires mercy for the one who is praying, for his servant. If He fulfills every desire of his servant even if it is harmful for him then it is against his station of Mercy.

Ovo je istina I sigurno Allah sluša molitve svog roba I prihvata ih ali ne I isprazne želje jer čovjek ne gleda na kraj I ishod zbog pritiska želje I molitve ali Allah koji je pravi Dobronamjernik I Posmatrač ishoda, ima u vidu opasnosti I štetne ishode koji mogu pogoditi onoga ko moli u slučaju da ih On prihvati, zato ih I odbija.

Čovjek ne gleda na kraj ali Allah je pravi Dobronamjernik prema svom robu I želi mu podariti blagostanje. On također zna posljedice. Oni vidi posljedice I ono što se može desiti. On vidi opasnosti, štete, loše ishode, I drži ih pred Njim, odbacuje molitvu jer Allah vidi  da se može odbaciti dobrobit čovjeka. Ovo odbacivanje molitve je prihvatanje molitve osobe. Kada je takva molitva odbačena od Allaha I nije prihvaćena to je prihvatanje molitve od Allaha jer je Allah odlučio da to nije dobro za osobu, da to nije dobro za njegovog roba.

Tako da, molitve u kojima je čovjek siguran od nesreće I štete, Allah prihvata ali, štetne molitve su prihvaćene u obliku odbacivanja.

One koje su korisne, prihvaćene su takve kakve jesu a one koje nose štetu u sebi za čovjeka su odbačene I nisu prihvaćene I to je Njegovo prihvaćanje.

Dakle Allah čuje neke molitve Svojih prijatelja I poslanika a ne drugih. I ne prihvata ih jer zna da nisu korisne ili da njihov ishod može biti grozan. Allah ima znanje nevidljivog. On zna bolje.

Objašnjavajući predmet kako je potrebno da se posmatraju nečija djela I vjerovanje, Obećani Mesija, neka je mir na njega, je rekao:

Istina je da osoba, koja ne obavlja djela, također se ne moli. Nije samo molitva neophodna, također su djela potrebna.

Ako ne postoje djela I ako je samo molitva tu onda I to nije molitva.

Tako da je neophodno je dati sve od sebe prije molitve. I onda će molitva imati smisao. Potrebno je da čovjek pogleda u svoje verovanje I djela jer to je Božiji način da se odšteta odvija preko sredstava.

Za naknadu štete, određena sredstva moraju biti pri ruci.

On stvara sredstva koji vode ka naknadi.

Oni bi trebali razmišljati u ovom trenutku koja su potrebna sredstva u molitvi.

Mi moramo moliti da ne moramo dogovarati sredstva. Oni su u neznanju. Pazi da je molitva sama po sebi tajno sredstvo.

Molitva je skriveno sredstvo za ostvarenja nekog cilja. Postaje sredstvo za obavljanje nekih zadataka I kao klica drugim sredstvima. Molitva samo po sebi je sredstvo. Sa prihvaćanjem molitve, druga sredstva se javljaju kako bi se želja ispunila.Neko treba zajam, treba sredstva, treba neku pomoć, Allah to uredi kroz neka sredstva. Čini to lahkim za njega. Ništa ne kapa iz nebesa. Ako neko treba novac, on se neće spustiti s neba nego  će tu biti neka sredstva. To su sredstva koja je Allah stvorio kroz dovu.

Stavljanje riječi `Ijjakena`budu` (Mi samo Tebe obožavamo) prije `ijjakenasta`inuke` (Mi samo Tebe molimo za pomoć), što je dova, ali također objašnjava ovu stvar.

Prvo je rečeno `ijjakena`budu` onda tražimo Tvoju pomoć. Mi Tebe molimo, tražimo pomoć od Tebe. Skrenuta je pažnja prema sredstvima s dovom.

Mi vidimo da je Allahov put takav da stvara sredstva. Vidite da On omogućava hranu za gladnog i vodu za žednog ali kroz sredstva.

On stvara neka sredstva.

Lanac sredstava tako napreduje i događa se stvaranje sredstava.

Stvorena su sredstva.

Zato što su ovo dva Allahova atributa, Vallahu Azizan Hakiima. Aziz je biti u stanju da sve bude urađeno.

On je Galib. On je moćan. On ima moć. On to može uraditi i radi.

Hakim znači provesti svaku stvar prikladno u skladu sa okolnostima i okruženjem.  Gledajte različita svojstva stavljena u stvari i bilje. Pogledajte na Turbat (vrsta bilje)On izaziva kretanje sa mrvicom ili manje. Isto je (Sikmonia). Allah je moćan da izazove kretanje bez sredstava ili da ugasi žeđ bez vode ali je neophodno da uvede i predstavi čuda prirode. Do mjere do koje znanje o čudima prirode postaju široka, čovjek koji zna Allahove atribute postaje u stanju da do iste mjere postigne blizinu Allahu.

Allah je stvorio ove stvari. Za Allaha je neophodno da proširi znanje o njihovim svojstvima. Oni su stvari koje je Allah stvorio. Kako se stvari koje je Allah stvorio uvećavaju, čovjekova svijest o Allahovim atributima takodje raste do iste mjere i bude postignuto njihovo razumijevanje. Čovjek postaje u stanju da stekne razumijevanje. Ovo je cilj osobe koja ima vjeru. Ateista daje važnost svom znanju ali vjernik sa uvećanim znanjem o tome postaje znalac o atributima i moći Allahovoj.

Obećani Mesija a.s. je na jednom mjestu objasnio filozofiju dove na ovaj način:

Razmislite o djetetu koje je u nemiru zbog gladi. Ono postaje uznemireno i plače za mlijekom i vrišti. Mlijeko bude pokrenuto u grudima majke dok dijete ni ne zna čak ni riječi dove. Kako se događa da dječiji plač povuče mlijeko? Ovo je stvar koju je općenito svako doživio. Ponekad  se vidi da majka čak ne osjeća mlijeko u svojim prsima i mnogo puta ono čak i nije tamo ali čim bolni plač djeteta dođe do ušiju, mlijeko odmah nadođe. Kako plač djeteta ima veze s mlijekom, ja vam uistinu kažem da naš plač pred Allahom, ako ima istu revnost, potiče Njegovu milost i dobrotu i vuče ih.

Objašnjavajući dalje primjer majke i djeteta, objašnjena je dalje filozofija dove. Čovjekovo traženje treba da slijedi ovaj primjer, i kad osoba slijedi ovaj primjer onda mu Allah takođe pokazuje primanje. Obećani Mesija a.s. kaže: ‘Tražiti je čovjekov karakter. Primanje je Allahovo obilježje. Onaj ko ne razumije, ne prihvata, je lažov. Primjer djeteta koji sam naveo, prikladno rješava filozofiju dove. Rahmanijjat i Rahimijjat nije dvoje (odvojeno). Onaj ko ostavlja jedno i želi drugo, ne može to postići.

Ako napustimo Rahmanijjat da dobijemo Rahimijjat, to ne može biti.

Rahmanijjat ima korist da u nama stvara snagu da se okoristimo od Rahimijjata.

Allahov Rahimijjat, moć da dobijemo od Njega traženjem, Rahmanijjat to ovlašćuje. Onaj koji tako ne radi, negira Allahovu naklonost.  On poriče Allahove blagonaklonosti.

Ovo je značenje izraza ‘Ijjakena’budu’ da mi samo Tebe obožavamo, u pogledu očitih sredstava i napora koje si nam Ti dao.

Mi obožavamo. Mi upotrebljavamo očita sredstva. Jedno sredstvo je dova, drugo je staviti  u djelovanje i rad ova sredstva koja su za nas određena za zadatak koji imamo.

Zamislite se nad jezikom, kako je napravljen od mišića. Jezik ima u sebi mišiće, i u njemu je takođe i pljuvačka. Mi ne bi bili u stanju govoriti da nije tako. Ako jezik postane suh, čovjek ne može govoriti. Ako mišić jezika bude istegnut on se samo ukoči.

Dat nam je takav jezik za ibadet koji može izraziti misli srca. Dat nam je jezik tako da misli srca postanu očite i čovjek je u stanju da govori.

Ako nikada ne uzmemo posao ibadeta sa jezika onda je to naša nesreća. Brojne bolesti su takve da, ako napadnu jezik, on trenutno napušta svoj rad u tolikoj mjeri da čovjek postaje nijem. Tako da je Rahimijjat to da nam je dat jezik.  Na isti način, ako se dogodi promjena u građi ušiju, ništa nećemo čuti. Isto je stanje srca. Uvjet poniznosti i straha, i moći misli i razmišljanja, ako bolest preuzme svi oni postaju nedjelotvorni. Pogledajte na umobolne osobe kako njihove sposobnosti postaju nedjelotvorne. Zar nije obaveza na nama da cijenimo ove naklonosti? Ako sposobnosti koje nam je Allah dao kroz Svoju krajnju dobrotu ostanu neupotrebljeni nesumnjivo smo oni koji poriču naklonosti.

Onda smo zaista oni koji poričemo Allahove naklonosti, i nezahvalni.

Prema tome, zapamtite, ako činite ibadet ostavljajući svoje sposobnosti i moći nedjelotvornim onda dova uopće ne može koristiti.

Allah je dao sposobnosti, moći, mogućnosti i naredbu da gledamo na sredstva da ih sve stavimo u upotrebu i onda činimo dovu. Dove ne koriste bez njih. Kad ne stavimo u potrebu prvu naklonost kako onda možemo učiniti korisnim drugu (naklonost)? Sredstva koja je Allah stvorio takođe su Njegova naklonost. Staviti ih u upotrebu i onda činiti dovu je korisno za nas.

Objašnjavajući dalje ovu stvar – da su tu primjeri primanja dova prisutni u zakonima prirode, Obećani Mesija  a.s. kaže: ‘Cilj je da su primjeri primanja dove prisutni u zakonima prirode i Allah šalje žive primjere u svako doba. Iz ovog razloga, On je poučio dovi ‘Ihidinas-siratal-mustekim siratallezine an’amte ‘alejhim’, ovo je Allahova želja i zakon i niko to ne može promijeniti. To je izraženo u dovi ‘Ihidinas-siratal-mustekim’ da usavrši i upotpuni naše postupke. Da usavrši naše postupke i dovede ih do njihove moguće savršenosti.

Razmišljanje nad ovim riječima pokazuje da je tamo očito naredba da činimo dove. Očito je tamo jasan ukaz na dovu. Poučeni smo da tražimo uputu Siratul-Mustekim. Ukazuje se na traženje od Allaha uputa Siratul-Mustekim. Ali ‘Ijjakena’budu’ i ‘Ijjakenasta’in’ prije je naredba da to iskoristimo. To jest, da bi išli raznim nivoima Siratul-mustekim, osoba treba tražiti Allahovu pomoć dok koristi umjesne sposobnosti. Od Allaha je data moć da idemo ispravnim putem; koristite je i tražite Alalhovu pomoć. Prema tome, neophodno je da koristimo očita sredstva. Onaj ko to napušta, onda je on onaj koji poriče naklonosti.

Postoje mnoge bolesti – prethodno je dat primjer jezika – ako one napadnu jezik, on trenutno prestaje raditi. Ovo je Rahimijjat. Na isti način on je stavio uvjet poniznosti i poštenja u srcu i dao je moći mišljenja i razmišljanja. Zato  zapamtite ako činite dove ostavljajući ove moći i sposobnosti neupotrebljenim,  takva dova neće biti korisna ili djelotvorna pošto prva naklonost nije upotrebljena, koju korist ćemo izvući iz druge. Zato ‘ijjakena’budu’ prije ‘ihidinas-siratal-mustekim’ govori: nismo napustili i nismo ostavili neupotrebljenim Tvoje prethodne naklonosti. Zapamtite da je karakter Rahmanijjata da osnažuje da iskoristimo Rahimijjat. Zato, kad je Allah rekao ”Uz’uni Astađiblekum’ to nisu samo riječi nego ljudski položaj to zahtijeva, traženje je ljudska odlika a onaj ko ne traži primanje od Allaha – ne traga za primanjem dove kod Allaha – je prestupnik.

Ibadet omogućava takvo stanje zadovoljstva, ja sam tužan – kojim riječima mogu učiniti da svijet razumije ovo zadovoljstvo. Ovo se samo može prepoznati kroz osjećaj toga. Ukratko, među zahtjevima dove važno je prvo da stvorite ispravne postupke i vjeru.

Dobra djela su djela koje je Allah naredio da provodimo.

I ojačajte svoje vjerovanje i vjeru zato što osoba koja ne ojača svoja vjerovanja i ne uvede u upotrebu ispravne postupke i moli, on kao da iskušava Allaha.

Stvar je u tome da je svrha dove: ‘Ihidinas-siratal-mustekim’ da tražimo savršenstvo svojih postupaka, i onda govoreći: ‘Siratallezine An’amte Alejhim’, stvar je učinjena jasnom da tražimo uputu za put koji je štovan. (To jest, pokaži nam put takvih ljudi koje si ti omilio), i spasi nas od puta Magzub. (Spasi nas od toga da idemo putem onih koji su pogođeni Tvojom srdžbom).  Da (Allah dadne da) naši postupci uvijek budu ispravni. Da tu ne bude ništa što je oprečno Allahovim naredbama.

Oni na koje se spustila Allahova kazna, i govoreći ‘dallin’ poučeni smo ovoj dovi da nas spasi takođe od ovoga da lutamo bez upute. Spasi nas od ove stvari takođe da budemo bez Tvoje pomoći, da ne iskorištavamo Tvoj Rahmanijjat i kao rezultat ne budemo u stanju da iskoristimo Rahimijjat takođe. Da ne postanemo lišeni podrške, pomoći, milosti i dobrote, i da lutamo.

Izgovaranjem Dallin, skrenuta je pažnja takođe na ovu stranu.

Onda, odbijanjem stajališta svjetovnih ljudi – da se ne koristi plač i jecanje pred Allahom, Obećani Mesija a.s. kaže: ‘Neki ljudi misle da se ništa ne može imati plakanjem i jecanjem pred Allahom. To je potpuno pogrešno i neispravno i to je laž. Takvi ljudi ne vjeruju u postojanje Boga i Njegovu moć i doseg. Da oni imaju stvarnu vjeru onda oni ne bi imali hrabrosti da tako kažu. Kad god je neko došao pred Allaha, i kad je prišao s istinskim pokajanjem, Allah mu je uvijek bio milostiv. Neko je posve istinito rekao: ‘Ako voljeni nije posvetio pažnju na stanje svog zaljubljenika, stvar je u tome da nema bola inače ljekar ne postoji. Kakva je vrsta zaljubljenika onaj da voljeni nikada ne posveti pažnju! Ljekar je tu ali tu nema bola. U vama nema bola. Ljekar je tu. Stvorite bol u sebi. Allah sluša.

Allah želi da Mu vi dođete čistog srca. Jedini zahtjev je da sebe potpuno pokorite Njegovom uvjetu i postupate ‘Falijesteđibulii’ i u sebi stvorite tu istinsku promjenu koja čini da budete u stanju da idete u prisustvo Allaha.

Ja vam uistinu kažem da Allah ima razne velike moći, i tu su neograničene naklonosti i blagoslovi, ali stvorite oko ljubavi da ih vidite i da ih steknete. Ako je tu istinska ljubav onda Allah čuje većinu dova. Prema tome, stvorite takvu ljubav prema Allahu da On čuje dove. Ako postoji istinska ljubav onda On čuje većinu dova i pokazuje podršku.

Kakav čovjek treba biti da stekne istinsku Allahovu ljubav da, kao rezultat Allah čuje dove i takođe pokazuje Svoje moći, Obećani Mesija a.s. kaže u ovom pogledu: ‘Ovo je zahtjev da tu postoji ljubav i iskrenost prema Allahu. Božija ljubav je takva stvar da spaljuje niski čovjekov život i čini ga novim i čistim čovjekom. Čisti ga. Na ovoj tački on vidi ono što nije vidio prije i čuje ono što nije čuo prije. Koju god je opskrbu milosti i časti Allah pripremio za čovjeka, On je takođe dao sposobnosti da to postigne i da se od toga okoristi. Nije samo stvorio stvari nego je takođe omogućio sposobnosti da ih upotrebi i iskoristi ih. Da je On samo omogućio sposobnosti ali da nije omogućio sredstva, onda bi tu bio nedostatak. A da su tu bila sredstva ali ne i sposobnosti, šta bi onda bila korist? Ali to nije slučaj. On je omogućio sposobnosti i takođe obezbjedio sredstva. Kao što je, s jedne strane, On stvorio sredstva za hljeb a s druge strane je stavio na rad oko, jezik, zube i stomak i jetru, i od svega ovoga učinio mehanizam koji ovisi o hrani. Jetra, stomak, crijeva – sve je neophodno da svari hranu. Ako ništa ne ide u stomak, odakle će onda krv doći do srca? Pročišćena hrana će postati dio krvi i kako će ostalo biti učinjeno?

Na isti način, prije svega drugog, On je učinio ovu naklonost da je poslao Časnog Poslanika s.a.v.s. sa savršenom religijom kao što je islam, i učinio ga Khatamun-Nabijjin i dao savršenu i najbolju knjigu kao što je Časni Kur’an, poslije koje nikakva druga knjiga neće doći do kraja vremena i nijedan novi poslanik neće doći s novim zakonom. Onda, ako mi ne koristimo sposobnosti mišljenja i razmišljanja i ne poduzmemo korak prema Bogu, koliki je to nemar, ispraznost i nezahvalnost! Razmislite kako  upravo u ovoj prvoj suri Allah navodi za nas načine da steknemo Njegove naklonosti.

Ovo je put ka koristi. Dao nam je poslanika kao što je Časni Poslanik s.a.v.s. da slijedimo njegov primjer. Dao nam je knjigu kao što je Časni Kur’an da postupamo po njenim naredbama.

Kako nam je, upravo u ovoj prvoj suri, suri Fatiha, pokazan put dobote. U ovoj suri, čije je ime Khatamul-Kitab (najbolja knjiga) i Ummul-Kitab (majka knjiga) takođe, jasno je objasnio šta je svrha ljudskog života i koji je put da to postignemo.

‘Ijjakena’budu’ uza sve to  stvarna svrha i cilj ljudskog života. I stavljanjem izraza ‘Ijjakeneste’iin’ prije toga rečeno je da je neophodno da čovjek, koliko god je njegova moć, snaga i razumijevanje, čini složene napore da ide putevima Božijeg zadovoljstva i u cjelosti stavi u upotrebu moći koje su date od Allaha, i poslije toga moli za njihovo ispunjenje i da proizvedu rezultate.

Koji su načini da se stekne spoznavanje Allaha? Objašnjavajući ovo Obećani Mesija a.s. kaže: ‘Ovo je istina da je ‘Khulikal-Insanu Za’iifa’ – čovjek je stvoren slab. On ne može obaviti i provesti bilo šta bez dobrote i milosti  Allahove. Bez ove milosti, čovjek ne može ništa uraditi. Sredstva njegovog postojanja, napretka i trajanja takođe su bazirani na milosti Allahovoj. Glupava je ona osoba koja se ponosi mudrošću ili znanjem, imetkom i bogatstvom jer sve je ovo Allah dao. Odakle su to oni donijeli? Za dovu je neophodno da čovjek prepozna i uvidi svoje slabosti i krhkost. Kad se zamisli nad svojom slabosti  vidjet će da je zaslužan Allahove pomoći. Kao rezultat toga, u njemu će biti stvoreno uzbuđenje prema ibadetu.

Ljudi kažu da se ne pojavljuje uzbuđenje za ibadet. Ovo uzbuđenje bude stvoreno gledanjem na svoje slabosti, poniznost, i onda činjenjem napora da zadovoljimo zahtjev i uvjet ljubavi. Obećani Mesija a.s. je rekao: ‘Kad je osoba u teškoći i osjeća bol prisile, on poziva ili plače s punom snagom i pita druge za pomoć. Na isti način, ako se zamisli nad svojim slabostima i nemoćima, i otkrije (vidi) da je zaslužan Allahove pomoći, njegova duša će postati uznemirena sa punim uzbuđenjem i bolom, i past će na Božijem pragu i jadikovati, i pozivat će: O Gospodaru, o Gospodaru.

Pogledajte pažljivije na Časni Kur’an i naći ćete  da smo upravo u prvoj suri poučeni o dovi: Ihdinas-siratal-mustekim Siratallezine an’amte alejhim gajril  -magzubi alejhim ve led-dallin.

Dova može biti obuhvatna samo kad ima korist i dobrotvornost u sebi, i spašava od svih šteta i povreda. Ona dova je dolična koja nosi korist koju god čovjek može postići, šta god je bolje, i spašava ga od šteta i povreda koje ga mogu napasti. Tako se u ovoj dovi (od Ihinas – siratal-mustekim do ve led-dallin) želi sva najbolja korist koja se može postići i koja je moguća. Ovo je dova za spašavanje sebe od štetnih stvari koje uništavaju čovjeka.

Zato ovu stvar treba uvijek imati na umu da najveće dove koje su učinjene ovdje, one nisu dove za svijet, one su dove koje se odnose na vjeru. Mi trebamo dati najveću prednost dovama za spašavanje naše vjere. Kad osoba tako nastavlja  onda se vrata  Allahove blizine otvaraju i onda sve ostale dove budu primljene same od sebe.

Objašnjavajući dalje da je stvarna dova dova za jačanje vjere, i ovo je povod Allahove blizine i povod primanja dova, Obećani Mesija a.s. kaže: ‘Uđibu da’vatad-da’i iza da’an’, to jest: Ja primam pokajanje  onoga ko se kaje. Ovo Allahovo obećanje posvjedočuje proglas koji je učinio pokajnik sa istinskim srcem. Da nije bilo takvog iskaza od Allaha onda bi primanje pokajanja bilo teška stvar. Proglas koji je napravljen s istinskim srcem, njegov rezultat je da onda Allah takođe ispunjava sva Svoja obećanja koja je dao pokajniku i upravo od tog momenta u srcu počinje iznenadna pojava svjetla kad čovjek daje obećanje da će se spasiti od svih grijeha i da će dati prednost vjeri nad svijetom.

Od načina koje je Allah spomenuo da postignemo Njegovu blizinu i primanje dova, najbolji način je dok smo u namazu. Obećani Mesija a.s. kaže u ovom pogledu: ‘Stvarna svrha i suština namaza je ibadet. Ibadet odgovara, u skladu je sa zakonu prirode. Kao na primjer, mi općenito vidimo kad dijete plače i jadikuje i pokazuje uznemirenost, kako majka žuri da mu dadne mlijeko. Tu je ista vrsta odnosa između Boga i ibadeta, koji ne može razumjeti svaka osoba. Kad osoba padne na Allahovim vratima, i predstavlja svoju stvar sa takvom poniznošću i strepnjom, i traži za svoje potrebe onda Božija milost bude potaknuta i takvoj osobi bude pokazana milost. Mlijeko dobrotvornosti i milosti Božije također zahtijeva plač.

Ako želite da pijete mlijeko Božije naklonosti i milosti, ako želite da se okoristite od Njegove naklonosti i milosti, morat ćete radi toga pokazati poniznost, blagost, plač i tugovanje. Zato, u Njegovom prisustvu treba biti predstavljeno uplakano oko.

Prema  tome, pošto je u ramazanu pažnja većina usmjerena takođe prema džamiji, Allahovom milošću, pažnja je takođe usmjerena na obavljanje namaza u džematu, takođe treba obratiti pažnju na klanjanje dobrovoljnih namaza, i onda dove koje su za davanje prednosti vjeri nad svijetom i za postizanje Božije blizine, one se prvenstveno trebaju činiti. One trebaju biti prve dove, druge trebaju doći poslije. Onda Allah Lično vodi brigu o našim svjetovnim potrebama.

Ja ću ovdje takođe predstaviti dovu Obećanog Mesije a.s., koju trebamo činiti pogotovu u toku ovih dana, tako da postignemo blizinu Allahu. On je pred Allahom učio ovu dovu:

‘O Gospodaru svjetova, ja Ti ne mogu zahvaliti za Tvoje naklonosti. Ti si vrlo milostiv i darežljiv. Tvoje naklonosti prema meni su neograničene. Oprosti mi moje grijehe tako da ne  propadnem. Usadi u moje srce Svoju čistu ljubav tako da postignem život. I, prekrij me. I učini da vršim takva djela s kojima ćeš Ti biti zadoovljan. Ja, s Tvojim dobrostivim licem, tražim Tvoju zaštitu da me ne ožalosti  Tvoja srdžba. Imaj milosti i spasi me od kušnji ovog i budućeg svijeta, jer sva naklonost i milost su u Tvojim rukama. Amin, Amin.

Da Allah dadne da budemo oni koji razumiju stvarnost dova. Da ovaj ramazan učini da budemo dio ovih, i onda nas čuva na tome za stalno, koji su snažni u svojoj vjeri u Boga, čuju Njegove naredbe i postupaju po njima, i daju prednost Allahovom zadovoljstvu u svakoj stvari. Da naši postupci budu u skladu sa Allahovim zadovoljstvom i da naša vjera bude ojačana više nego ikada. Da se u nama rodi  istinska ljubav prema Allahu. Da nas Allah sačuva od kušnji ovog i budućeg svijeta.

Ja ću poslije džume namaza klanjati dženazu namaz u odsustvu za dvoje umrlih. Jedna je za Raja Galib Ahmada koji je sezonski služio Ahmadija zajednicu i bio ugledan urdu poeta i pisac. Bio je obrazovni radnik i vladin službenik. Bio je predsjedavajući odbora udžbenika Pundžaba. Umro je u Lahoru 4. juna 2016 sa 88 godina. Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun.

On je rođen u Gujuratu u 1928. Njegov otac, hazreti raja Ali Muhammed, bio je ashab Obećanog Mesije a.s. koji je dao zavjet odanosti u 1905 i pridružio se Ahmadija zajednici. Njegov otac je stekao priliku da služi kao Nazir mal i Nazir ala. Malik Barkat Ali je  bio njegov djed po majci. Hazreti Malik Abdur-Rahman Khadim, Khalid-i-Ahmadijat, je bio njegov daiđa.

On je stekao obrazovanje u Lahoru. Završio je svoj FA u Kadianu i dobio magistarski u psihologiji sa vladinog koledža u Lahoru i bio prvi. U zemlji je priznat je s poštovanjem i čašću u krugovima obrazovanja i književnosti kao poeta, mislilac, učitelj i književni kritičar. U Al-Fazl i magazinima zemlje, njegove poeme i pisanja su objavljivani na urdu i engleskom jeziku.

Svoje zaposlenje je započeo u Pakistanskim zračnim snagama. U 1962 se pridružio odjeljenju za obrazovanje u Pakistanu. Imao je važne istaknute službe kao Generalni sekretar i kontrolor odbora višeg drugostepenog obrazovanja Pundžaba, predsjedavajući odbora posredovanja Sargode, predsjedavajući odbora za udžbenike u Pundžabiju, savjetnik za obrazovanje vlade Pundžaba, su njegove istaknute nacionalne službe.

Duga je lista službi u Ahmadija zajednici. Generalni sekretar oblasti Džemata Lahora, sekretar Ta’lim i brojne službe. Poslije 1976 bio je govornik Džemata Ahmadija, predstavljao je na konferencijama za štampu i izjavama za štampu, pisao pisma novinama i iznosio izjave. 1992-97 bio je direktor Fazl-i-Umar fondacije, 74-85 bio je direktor Wakf džedid i takođe Naib sadt Nasir fondacije.

Bio je jednostavan i blag. Imao je snažnu vezu sa Halifatom. Imao je veliko poštovanje i čast za službenike Džemata. Da Allah pokaže svoju milost prema njemu  uzdigne njegov položaj. On nije imao djece ali je usvojio kćer. Da joj Allah dadne strpljenje i čvrstinu.

Druga dženaza je za poštovanog Malik Muhammeda Ahmada koji je posvetio život služenju Ahmadijata. Obje ove dženaze su se trebale klanjati prošli put ali je to iz nekog razloga propušteno. Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun.

On je bio najstariji sin hazreti Shaikh Fazal Ahmada batalvija, da Alla bude zadovoljan s njim, ashab obećanog Mesije a.s.. imao je snažnu vezu ljubavi i odanosti sa Organizacijom i Halifatom. Savjetovao je svoju djecu da posvoje iste aribute. On je bio poslušan, gospodin, prijateljski, činio je usluge rodbini, bio je dobra i pobožna osoba. Cijelog života je pomogao mnogim porodicama.

Ispunio je odgovornost obrazovanja neke djece, i brinuo se o toj dužnosti do zadnjeg daha. On je bio jedan od 5.000 mudžahidina tahrik e džadid dafter I. Uzeo je učešće otvorenog srca u izgradnji džamija i drugih akcija. Dao je Džematu komad zemlje u Rabvi.

Svoj život je posvetio služenju vjere 20. oktobra 1945 da služi Ahmadija islam. Prvo je radio izvan Rabve i onda se tamo preselio i služio u odjeljenju za izgradnju za Rabvu u toku 1949-55. U toku 56-68 radio je u Wakalat Tabshir kao upravitelj, služio je 69-82 kao nai’ib afsar amanat, 82-86 kao naib Wakil-mal thani. Penzionisan je 1985. Bio je ponovo zaposlen i nastavio je služiti do juna 89 i služio 86-89 kao na’ib Wakilut-tanfidh.

On je služio oko 47 godina. Onda je došao u Njemačku svojoj djeci, trošio je vrijeme u ibadetu, učenju Kur’ana i čitanju knjiga obećanog Mesije a.s.  Bio je mussi, Allahovom milošću. Ostavio je dva sina i četiri kćeri. Laik Tahir, naš misionar je njegov mlađi brat i on je ovdje vakf-e-zindagi. Njegov mlađi sin Mahmud je u Al-Fazl International. Da Allah prema njima postupa sa oprostom i milosti, i da njegovi potomci imaju iskren i odan odnos sa Halifatom i Džematom.