Hutbe
Hutbe

Hutba 22. septembar 2016. godine – Ključ do mira i harmonije


Hutba, 22. septembar 2016. godine

Kratki sadržaj hudbe koju je održao Hazreti Mirza Masroor Ahmad ajadahulahtalahbi
nasre hil aziz, Halifatul Mesih V, poglavar Ahmadija muslimanske zajednice.

(Napomena: Naš tim ’Alislam’ preuzima punu odgovornost za bilo kakve greške ili

Hutba je dostupna u audio, video i tekstualnom formatu.

VideoAudioTekst
Video hutbe bit će dostupan uskoro.
Hutba u audio verziji bit će dostupna uskoro.

Današnju hutbu petkom Halifatul Mesih V, neka Allah bude njegov Pomoćnik, je obavio u Baitul Futuh džamiji, u Londonu. Nakon Tašahuda i učenja sure fatiha, Huzur je rekao:
Časni Poslanik, neka je mir na njega, je rekao jednom prilikom da je pravi vjernik onaj koji želi drugima ono što i sebi. Kakva je to misao vodilja koja postavlja temelje ljubavi i pomirenja na svim nivoima, od kućnih do međunarodnih odnosa. Zaustavlja sukobe, omekšava srca i skreće pažnju da poštujemo tuđa prava. Mnogo puta kada sam stavio ovaj predmet ispred drugih, oni su bili jako impresionirani. Naša namjera nije samo da impresioniramo druge pričajući o dragom predmetu, već da dokažemo ljepotu svake islamske naredbe kroz naša djela. Drugi mogu postaviti pitanje da je to lijep govor, ali koliko nas djeluje po tome i ne pokazuje sebičnost pri iskušenju.
Raskoš predmeta se može vidjeti , jedino kada ga osoba pokazuje kroz svoja djela. Naš pečat bit će poznat jedino kada se naše riječi budu podudarale sa našim djelima. Ljudi nisu zadovoljni samo da slušaju naše riječi, oni nas također posmatraju. U toku mog putovanja u Njemačkoj, na posljednjoj hutbi petkom, ja sam spomenuo da je lokalni povjerenik prigovarao da mi pokazujemo čudno ponašanje prema ženama, ne rukujući se sa njima. Kada sam ja dao detaljan odgovor na to, onda je ta osoba rekla da je zaista tačno da svako može djelovati onako kako mu njegova religija i tradicija nalaže..čak kada se ne šteti državi i javnosti. On je dalje rekao, da je to izjavio naš halifa, ali da će stvarnost toga biti očita kada vidimo da jedna mlada ili starija ahmadi osoba djeluje ili ne djeluje prema tome. Tako da kada govorimo o vrhunskom moralnom ponašanju osvrčući se na vjerske zapovjedi, drugi ljudi nas također gledaju.
Niko ne može poreći, ono što je Časni Poslanik, neka je mir na njega rekao o uspostavljanju visokog moralnog ponašanja vjernika, da će njihovo pravo vjerovanje biti poznato kada budu pokazali visoke morale i kada standardi njihovih emocija i suosjećajnosti se povećaju. Koji su to standardi ? Ono što želiš sebi želi i drugima također. Ne da za sebe tražimo pravdu a pokazujemo negativno ponašanje prema pravima drugih. Dakle kada smo uznemireni u postizanju naših prava, trebamo uspostaviti iste standarde prema drugima. Kada učinimo nešto pogrešno, želimo da nam oproste i da nas ne kazne. Tako da, kada neko drugi napravi istu grešku, a obično ne griješi, onda se trebamo ponašati onako kako bismo se ponašali prema sebi, i oprostiti mu.
Ako on pravi prekršaj protiv zajednice ili nacionalnih interesa, onda to postaje zločin protiv nacije i zbog toga ta institucija a ne individua odlučuje o tome. U svakom slučaju, ono što ja govorim je da u pogledu dnevnih zajedničkih odnosa u društvu, mislimo da li dajemo ista prava drugima kao i sebi, ili ne dajemo. Naš dom je glavna jedinica u ovim predmetima, zatim dolaze naši prijatelji, poznanici, braća i sestre i ostala rodbina.
Kada se ovo razmišljanje prenese u manji opseg, u ograničeni krug, onda će isto mišljenje prevladati u društvu u većem opsegu. Sebičnost će se završiti, bit će više rasprava o davanju prava drugima, povećat će se nivo opraštanja i taj trend kažnjavanja ili da se neko kazni će se smanjiti. Allah je u Časnom Kur’anu naglasio da zastupamo sklonost prema opraštanju imajući na umu u isto vrijeme očita prava i potrebe.Allah kaže u Časnom Kur’anu :
One koji troše kad su u blagostanju i u bijedi, i one koji potiskuju ljutnju i opraštaju ljudima; a Allah voli one koji su dobročinitelji; .(3:135).
U ovom ajetu, najprije je skrenuta pažnja na davanje prava onima koji su u nevolji. Činitelj dobrog je onaj koji pomaže drugima, radi plemenita djela i obavlja takwu. Onaj koji koristi drugima radi Allaha i prateći takwu je zasigurno nesebičan u davanju prava Božijim stvorenjima. On troši vidljivo i nevidljivo kako bi ispunio Allahovu naredbu i kada je ovo stanje stvoreno u ljudskom biću, ono ne pokazuje sebičnost, ne želi ništa loše svom bratu, i takvi ljudi započinju duhovni napredak i pridružuju se onima koje Allah voli. Onda Allah također kaže da je drugi znak onih koji čini dobro taj da oni kontrolišu svoje emocije.. to je takva kontrola da ono suzdržavaju svoju ljutnju kada je prirodno da budu ljuti, i ovo je moguće kada se stvori stanje oprosta nakon potiskivanja ljutnje.
Ovo nije obična stvar, da su emocije svih vrsta ljutnje I osvete izbrisane iz srca. Velika je stvar ne samo da izbrišemo ljutnju već time također činimo uslugu počinitelju. Allah želi da se ove stvari razviju kod vjernika. Ima jedan događaj o hazreti Hasanu, neka je Allah zadovoljan njime, da se ono jako naljutio I bio je spreman kažniti svog roba za svoju pogrešku. Rob je proučio dio ajeta, koji znači ‘I oni koji potisnu svoju ljutnju’. Na to je hazreti Hasan, neka je Allah zadovoljan njime spustio svoju ruku ili više nije podigao svoju ruku. Ohrabren time,rob je nastavio sa drugim dijelom ajeta:” I oni koji oproste čovjeku”. Na ovo je hazreti Hasan, neka je Allah zadovoljan njime, oprostio ovom čovjeku u skladu sa Allahovom naredbom. Rob je bio još više ohrabren I rekao je da Allah voli one koji čine dobro drugima. Na to je hazreti Hasan, neka je Allah zadovoljan njime rekao da ga oslobađa I da može ići gdje god hoće.
Oni koji žele da ih Bog voli, trebaju usvojiti Njegovu takwu, imati takvo ponašenje da ne samo da oproste onima koji pogriješe već da im također učine uslugu. Osvrčući se na gore navedene ajete, Obećani Mesija, neka je mir na njega,je rekao jednom prilikom :” Zapamtite da osoba koja je oštra I ljuta, ne može izreći mudre I smislene riječi. Srca koja postanu bijesna I brzo gube kontrolu, lišena su mudrih stvari. Usta od neobuzdanog I grubog postanu nesretna I udaljena od proljeća dubina”. Dalje je rekao :”Bijes I mudrost ne idu zajednu”. Onaj koji postupa sa ljutnjom, ima nejasan um I tup mozak.Nikada ne pobjeđuje ni na kojem polju. Ljutnja je pola ludila. Kada postane toliko velika, može se pretvoriti u potpuno ludilo. Dalje je rekao :” Zapamtite da su bijes I pamet opasni neprijatelji jedno drugom. Pametna osoba ne može biti nerazumno ljuta”. Rekao je:”Kada se pojavi emocija I ljutnja, razum ne može opstati, ali onaj ko je strpljiv I uporan, dobija svjetlost u svojim sposobnostima razmišljanja I percepcije.Srce I um su mračni u stanju ljutnje I bijesa, tako da tama stvara tamu.” Učenja islama su puna mudrosti. Čak I kada je neko protiv nečega ili nekoga, I kada je u pitanju kazna, odluka treba biti donesena sa dubokim razmišljanjem a ne sa jakim bijesnim emocijama.

Ponekad osoba mora biti stroga, ali to raditi u bijesu nije dozvoljeno. Islam ima koncept kazne ali postoje pravila I propisi za to. Kažnjavanje u ljutnji udaljava od mudrosti I pravde. Iz tog razloga, on, Obećani Mesija, neka je mir na njega je rekao ukoliko kaznite dok ste jako bijesni, to će otvrdnuti vaše srce I sa tvrdim srcem, riječi mudrosti I dubokog razumjevanja ne mogu biti izgovorene, razmišljanje je otupljeno. Zato je Allah naredio da potisnemo ljutnju, održimo um hladnim I onda odlučimo hoćemo li ili nećemo kazniti, ako imate autoritet to da uradite. Nema svako pravo da kazni. Obećani Mesija, neka je mir na njega je rekao, da trebamo imati tu osobinu da budemo strpljivi I da trebamo povećati standard strpljenja. Oni koji su strpljivi bit će prosvijetljeni I također će primiti uputu od Boga. Ako vjernik koristi mudrost da odluči, nema žurbe u njegovoj odluci, čak I ako je to stvar koju ne voli; treba uvježbati to duboko razmišljanje I strpljenje I posmatrati sve detalje I uzeti u obzir sve prednosti I mane. Treba biti jasno, da nema svako pravo da kažnjava. Ovih dana, kažnjavanje je posao određenih institucija. Individue mogu oprostiti uvredu koja im je učinjena, ali da bi kaznili, potrebna je pomoć zakona I institucija koje se time bave. Ako ovo imamo na um, svađa u vezi malih stvari I gubitka novca I vremena na parnice se neće dešavati. Ako sud oprosti prekršitelju, suparnik je bijesan zbog pomilovanja ili manje kazne I on prenosi predmet na viši sud, iako je predmet običan I nije ozbiljan. Neki ahmadi također insistiraju na dovođenje predmeta pred sud, nego da donesu neku odluku u Džematu. Oni također imaju novčane gubitke na parnice zbog tog predmeta. Allah je zatražio od nas da potisnemo ljutnju I da oprostimo, ne da nastavljamo praštati bez ikakvog razloga. Moramo odlučiti nakon objašnjavanja mudrosti o kažnjavanju I oprosti.
Allah kaže u Časnom Kur’anu:
A zlo se može uzvratiti istom mjerom; a ako neko oprosti i to dovede do popravljanja, njegova nagrada je kod Allaha. Zaista, On ne voli prijestupnike.(42:41).
Bit predmeta je da postanemo svijesni svog zločina I da ga reformišemo I da ne idemo na parnice I gubimo vrijeme I novac. Kada se rad o pomilovanju, bolje je da oprostimo. Ako je potrebna kazna, mudrost zahtjeva da se kazna I predmet bez ikakve sumnje predaju institucijama koji se time bave.
Obećani Mesija, neka je mir na njega, je govorio o ovom ukazu na više mjesta. Rekao je u Tryaqul Qulubu “ U skladu sa zakonom ili pravdom svaki porok ima proporcionalnu nagradu, ali ako je osoba povrijeđena pomilovanjem pogrešnog počinitelja,pod uvjetom da se zatraži poboljšanje počinitelja a ne da on bude ohrabren da ponovo učini lošu stvar, onda će onaj koji je oprostio dobiti velike nagrade od Boga.” Ponovo u Buraheen-e-Ahmadiyya, on je rekao da pravda zahtjeva da onaj ko je počinio zločin dobije proporcionalnu kaznu za to, ali ako oprost podrazumjeva poboljšanje uma I ne donosi loše rezultate, onda Allah kaže da će onaj koji oprosti dobiti onoliko nagrada koliko hoće.
Oprašta se onda kada je očito da počinioc neće ponoviti istu stvar. Neki uobičajni kriminalci traže za oprost svaki put kada počine zločin. Za takve ljude, kazna je neophodna. Priroda kazne treba voditi ka popravljanju. Prema Časnom Kur’anu, čak ni kazna u svim slučajevima nije pohvalna, kao što ni oprost u svim slučajevima nije pohvalan. Zavisi od okolnosti svakog slučaja. To je namjera Časnog Kur’ana da osveta ili oprost budu ostvareni u svijetlu situacije I oprezno. Ograničenja u praštanju I kažnjavanju, prema islamu, traže od nas da imamo na umu poboljšanje.
Ovih dana imamo priliku vidjeti da je svaki zločin kažnjen I da se kriminalci nalaze u zatvorima kako bi se poboljšali, ali su analitičari iz naprednih zemalja počeli pisati da kriminalci čine još više zločina nakon kazni. Razlog tome je da oboje I oni koji kažnjavaju I kriminalci djeluju prema zakonima I niko od njih nema strah od Boga na umu. U svakom slučaju, vjernicima je rečeno da proračunaju naviku opraštanja I da donesu odluke u skladu sa prirodom zločina, odnosu I prošlom ponašanju zločinca. Stalno kažnjavanje stvara neslogu I ljutnju, podiže zidove mržnje I širi narušavanje mira. Kada ispitamo našu društvenu atmosferu, primjetit ćemo da žrtve zlodjela silno traže da zločinac bude kažnjen, što će biti primjer drugima I odvratiti ih od činjenja istog zločina. A prekršitelj traži pomilovanje.
Ovih dana, postoje mnoge organizacije za ljudska prava. One su uključene u mnoga dobra djela, ali u isto vrijeme pokušavaju da dobiju pomilovanje za svakog zločinca. Slično tome,ti kriminaci koji znaju neke od Božijih naredbi, traže da im bude oprošteno, jer im je Bog oprostio. Bez obzira na korist zajednice oni traže da svakome treba biti oprošteno individualno kao I od strane zajednice. Ljudi koji su prekomjerno uključeni u ovakve stvari, su ili kriminalci ili oni koji žele odluke na svoju stranu, izvan pravde. Oni čine zločine u jednu ruku a u drugu ruku žele izbjeći kaznu govoreći Božije naredbe. Takvi ljudi nikada ne oproste drugima kada je u pitanju neki zločin počinjen protiv njih. Oni su sebični jer krše pravila I zaboravljaju princip da žele drugima ono što žele I sebi. Islam odbacuje ono što ovi sebični ljudi kažu I odlučuje na osnovi krajnje pravde da ukoliko će se desiti neko poboljšanje nakon pomilovanja, onda je bolje oprostiti, a ukoliko je jasno da ne postoji nijedan drugi put osim kažnjavanja, onda kazna postaje neophodna.
Ovo je filozofija islamskom učenja. Sada vidimo, koliko daleko je Časni Poslanik, neka je mir na njega, išao u opraštanju I kako je savjetovao svoje ashabe, neka je Allah zadovoljan njima, o tome. Mi posmatramo vrhunac opraštanja u životu. On je opraštao ljudima, čak I kada je donesena odluka da se oni kazne. Nije opraštao drugim zločincima ali je opraštao onima koji su pogriješili prema njemu, I čak ubili njegovu djecu, jer su se oni popravili.Pripovjeda se da je čovjek, po imenu Habbar bin Aswad napao kćerku Časnog Poslanika, neka je mir na njega, hazreti Zainab, sa kopljem, u toku njenog prelaska iz Meke u Medinu, dok je bila trudna. Ona je bila povrijeđena, njena trudnoća je završena I na kraju je umrla od tih rana. Za taj zločin, Habbar je osuđen na smrt. Nakon osvajanja Meke pobjegao je I kasnije se vratio u Medinu. Došao je kod Časnog Poslanika, neka je mir na njega I molio za njegovu milost. On je rekao:”Pobjegao sam iz straha, ali su me tvoj oprost I tvoja milost vratili nazad. O Božiji Poslaniče! Mi smo bili neznalice I obožavaoci idola. Kroz tebe Bog nas je spasio od smrti, osjećam se krivim oprosti mi, oprosti mom neznanju.”Časni Poslanik, neka je mir na njega je oprostio ovo ubistvo njegove kćerke I rekao:”Idi Habbar,opraštam ti, ovo je Allahova usluga tebi, da si prihvatio islam”. Kada je vidio kakva se promjena desila, oprostio je čak ubici svoje kćerke.
Hazreti Ajša, neka je Allah zadovoljan njome, je rekla je se on, neka je mir na njega, nikada nije osvetio za bilo što učinjeno njemu. Oprostio je ženi jevrejki koja ga je hranila otrovnom hranom uprkos uticaja otrova na njegove ashabe.Sa Hind, ženom Abu Sufjana, koja je bila kriva za sakaćenje mrtvog tijela, I žvakanje jetre hazreti Hamze, dajđa Časnog Poslanika, je dao baiat zajedno sa drugim ženama jednom prilikom, nakon osvajanja Meke.Pošto je ona postavljala određena pitanja, Časni Poslanik, neka je mir na njega, ju je prepoznao I upitao je li ona Hind. Ona je odgovorila da je prihvatila islam iz srca, I tražila je oprost za svoju prošlost. Časni Poslanik, neka je mir na njega,je oprostio Hind. Ona je bila toliko impresionirana njegovom prirodom opraštanja, koja je dovela do potpune promjena njene prirode I ona je postala vjerna. Pozvala je Časnog Poslanika, neka je mir na njega, na večeru iste večeri I postavila dva komada pečene janjetine govoreći da nije bilo dovoljno životinja I da je mogla samo toliko priuštiti.Časni Poslanik je molio Allaha da blagoslovi njena stada I kao rezultat stada su postala ogromna.
Abdullahu bin Abi Saloolu, koji je svima poznat kao vođa licemjera, je Časni Poslanik, neka je mir na njega oprostio,bez obzira na njegove podvale I obavio njegovu dženazu uprkos stalnim zahtjevima hazreti Omera da ne klanja dženazu za njega. Ka’ab bin Zair, poznati pjesnik I koji je optužen za neke djela, njegov brat mu je pisao da treba tražiti oprost od Časnog Poslanika, neka je mir na njega. Nakon osvajanja Meke, došao je u Medinu I klanjao sabah namaz iza Časnog Poslanika. Nakon namaza, rekao je da se Ka’ab kaje I da traži oprost. Pošto ga Časni Poslanik, neka je mir na njega, nije prepoznao prema licu, Ka’ab je upitao može li se predstaviti.Kada mu je dozvoljeno, on je rekao da je on Ka’ab. U tom trenutku, jedan od ensarija je ustao(pošto je Ka’ab bio osuđen na smrt), da ga ubije, ali je Časni Poslanik rekao da ga ostavi, jer je došao za oprost. Ka’ab je rekao jednu poeziju Časnom Poslaniku, neka je mir na njega, što mu se svidjelo I dao je Ka’abu svoju vlastitu odjeću da obuče. Ovako je on inače praštao. Postoje nebrojeni primjeri njegovog opraštanja. Imao je takvu vrlinu opraštanja da su ljudi ostajali zapanjeni time.
Obećani Mesija, je rekao da oni koji su bliski Bogu, su nazivani imenima I prema njima se ophodilo loše, ali im je dodijeljena titula ‘oni koji izbjegavaju neznalice’. Savršeno ljudsko biće, naš Časni Poslanik, neka je mir na njega je okrivljen za loše stvari, psovanje, neprimjeren jezik I zlodjela. Allah mu je obećao ako ignoriše neznalice onda će On zaštiti njegovu čast I njegov život. Tako se I dogodilo, I njegovi protivnici nisu mogli uništiti njegovu čast I sami su bili poniženi ili uništeni prije njega. Kakav savjet je on dao svojim ashabima kako bi postigli visiok nivo opraštanja? Ja ću predstaviti jednu ili dvije priče od mnogobrojnih priča. Jedan čovjek je došao kod Časnog Poslanika, neka je mir na njega, I upitao može li fizički kazniti svog roba za greške koje je počinio. Časni Poslanik mu je rekao ’oprosti mu mnogo puta’. Ovo je standard koji je postavio Časni Poslanik, neka je mir na njega, u pogledu radnika I nadređenih. Treba biti jasno da u ovom dobu ne postoji ropstvo, tako da jedan vjernik kao radnik treba obavljati svoje dužnosti ispravno. Odgovornost leži I kod zaposlenika I kod poslodavca. Poslodavac se ne treba ljutiti zbog malih stvari I radnik treba biti odgovoran u ispunjavanju svojih dužnosti.
Savjetujući nas o opraštanju I zaboravljanju, Obećani Mesija, neka je mir na njega, je rekao :”Svrha pripreme džemata je da takwa navlada jezik, uši, oči I svaki dio tijela. Svijetlo takwe treba biti u tijelu I van njega, treba biti primjer lijepog ponašanja I treba biti lišen ljutnje, bijesa itd.”. Dalje je rekao :“Ja sam primjetio da je ljutnja još uvijek prisutna kod velikog broja ljudi u džematu.”. Bijest I bolest rezultira iz sitnih stvari I dolazi do sukoba među njima. Takvi ljudi ne čine dio džemata. Ja razumijem o kakvoj teškoći je riječ ako neko nekoga zove nekim imenom a drugi šuti I ne odgovara. Svaka promjena u zajednici počinje prvo sa ponašanjem. Potrebno je strpljivo napraviti napredak u toku treniranja. Najbolji način je da ako neko govori neprimjereno, onda druga osoba treba moliti iz bolnog srca. Prvo trebamo sebe istrenirati, a onda ostale. Način na koji se to postiže je da molimo Boga da on promijeni tu osobu, I da ne poveća loše namjere u njegovom srcu.
Dalje je rekao, da Allah ne voli da se zrelost srca, strpljenje I oprost, koje su izvrsne vrline zamijene lošim ponašanjem. Ako postignemo poboljšanje u ponašanju onda ćemo jako brzo steći blizinu Boga. U Časnom Kur’anu je rečeno:

Ti reci: ”Svako radi prema svojoj prirodi, a vaš Gospodar najbolje zna ko je najispravniji na Pravom putu.”.(17:85).
Obećani Mesija dalje kaže:”Neki ljudi su odlični u jednoj vrsti ponašanja a loši u drugoj”. Ako je jedno ponašanje dobro, drugo loše, to ne znači da je nemoguće doći do promjene. Ljudi su različite prirode.Imaju vrline I slabosti, ali nemaju samo slabosti bez vrlina. Obećani Mesija, neka je mir na njega, želi od nas da pokušamo popraviti sebe prateći Allahove naredbe I da usvojimo visoke standarde našeg ponašanja, koje je svojstveno vjernicima. Trebamo se stalno truditi da se rješimo slabosti I uvijek činiti atmosferu mirnom. Za to, princip koji nam je dao Časni Poslanik, neka je mir na njega, je da želimo svom bratu ono što želimo sebi. Neka nam Allah omogući da postignemo te standarde. Amin