Sve se mijenja

Priča se da je jedan bogati pjesnik posjetio hamam ( kupalište). Tamo je pozvao jednog uposlenika kako bi ga ovaj izmasirao. Vlasnik mu je poslao mladog i snažnog muškarca. Posjetioc se zaogrnuo peškirom, ušao u kadu i počeo kvasiti svoje tijelo mirisnom vodom. Pošto ga je uposlenik namazao mirisnim uljima,bilo mu je lijepo i počeo je da pjevuši neke od svojih melodičnih stihova. Uposleniku je potom pozlilo te je nakon glasnog vriska, pao u nesvijest. Pjesnik je posumnjao da je ovaj imao epileptični napad. Pozvao je vlasnika kupališta i požalio mu se kako su mu doveli bolesnog i ludog masažera. Vlasnik se izvinuo i objasnio je kako dosad nije znao da je mladić bolestan.  Tvrdio je da je mladić dosad bio veoma dobrog zdravlja. Kada su uspijeli da ga dozovu svijesti, masažera su pitali da im objasni šta se desilo jer prije nije imao takvih problema.

Mladić je pjesnika stidljivo upitao: ” Ko je napisao te sithove koje ste upravo pjevušili?” Pjesnik mu je odgovorio: ” Ja sam ih napisao i mnogo ih volim jer sam bio veoma siromašan i išao sam trbuhom za kruhom. Slučajno sam saznao za rođenje jednog muškog nasljednika u kući Fazel Barmakisa, vezira Harun – ur – Rašida( sina velikog vezira Barmakija). Pjesnici su tim povodom bili pozvani da napišu stihove. Najbolji bi bio novčano nagrađen. Tako sam uzeo sudbinu u svoje ruke, napisao stihove i zaputio se na tu svečanost. Kad je na mene došao red, izrecitovao sam dva stiha. Fasal Barmakiju, njegovom bratu i njihovom ocu se to toliko svidjelo da su me odmah nagradili sa sto hiljada rupija, a još su mi dali nekoliko sluga, nekoliko konja, kamila, ćupova punih zlata i srebra, skupocjenih ćilima i mirisa. Bilo je to toliko bogatstvo da to nisam mogao ni zamisliti. Na to sam im rekao da nemam dovoljno ni prostora gdje bih to mogao sve smjestiti.Rekli su mi da se ne brinem. Njihove su sluge za mene kupile već veliku kuću. Sav bi moj imetak već tamo prenijeli. Od tog dana ubrajam se u imućne ljude pa volim ove stihove jer su mi popravili život i izvukli me iz siromaštva u blagostanje.”

Masažer mu je rekao: ” Znaš li da sam ja taj dječak za kojeg si napisao te stihove koji su te doveli u tako dobru poziciju? Kad sam te stihove čuo, prisjetio sam se da ih mi je moja dadilja pjevušila. Ispričali su mi da je jedan pjesnik bio mnogo nagrađen na dan moga rođenja jer je sastavio te stihove.Pomislio sam kako dječak na čiji je dan rođenja jedan pjesnik zbog nekoliko stihova postao milioner sada kao sluga masira tijelo one osobe koja je te stihove napisala.”

Te riječi su pjesnika toliko pogodile da je zagrlio dječaka plačući i rekao mu: ” Cijeli sam svoj imetak dobio od tvoga oca i djeda. Time je to tvoj imetak. Dođi mojoj kući, ja ću tebi biti sluga i pobrinuti se da nikada ne patiš.” Mladić je odgovorio: ” Sramota koja je zadesila moju porodicu je dovoljno strašna. Ne želim tome dodati još sramotu da poklon koji je udijelio moj otac koristim za sebe. Pošto je moja tajna otkrivena ne mogu više ostati ovdje. Sada ću se zaputiti u neko mjesto gdje me niko ne poznaje ko bi me mogao posjetiti na sramotu moje porodice.”

Na to je nestao bez da kaže kuda ide i nikada više nije viđen tu.

(Hutbae Mahmood tom 2, stranice 236 – 237 (Alfazal 17. juli, 1956. godina)

Vježba čini znalca

Savjetujem ljudima iz Kadijana da se nauče ići u posjetu bolesnicima i da im pomažu. Ovdje se tome ne pridaje veliki značaj, ali u Evropi to ima visoku vrijednost pa postoje i škole u kojima se uče pravila lijepog ponašanja. Posljedice tog nevrednovanja su te da mnoge koristi koje se iz toga mogu izvući budu izgubljene. Jednom mi je došao čovjek pitajući me za savjet da li da se školuje za krojača. Rekao sam mu da je to dobra ideja. Otišao je od mene,ali se vratio nakon nekoliko dana. Kada sam ga upitao zbog čega se tako brzo vratio nazad, odgovorio mi je: ” Već sam naučio kako da šijem.” Najzad se ispostavilo da je po odlasku znao onoliko koliko je znao i po dolasku.

Sličan sam primjer već spomenuo kako je neko radio kod jednog ljekara. Ljekar je jednom prilikom svoga učenika poveo u kućnu posjetu. Bolesnik je imao problema sa želucem. Ljekar ga je pitao da li je jeo grašak. Bolesnik je potvrdno odgovorio. Učenik je tada primjetio grašak koji je bio odložen u blizini. Pomislio je da je ljekar iz tog razloga naveo grašak kao uzrok želučanih tegoba bolesnika. On je to shvatio tako da tajna postavljanja dijagnoze bolesniku leži u tome da se promatra šta se nalazi u neposrednoj blizini bolesnika, i to bi onda kao bio uzrok bolesti.

Poslije toga se vratio u svoju domovinu i predstavio se kao ljekar. Jednog dana se razbolio jedan bogat čovjek i poslao je po njega. Nakon što je stigao čovjeku u posjetu, izmjerio mu je pritisak i počeo da razgleda po sobi. Ispod kreveta se nalazilo sedlo za konja, pa je rekao: ” E i vi ste pretjerali! Ne možete jesti sedlo! Kako Vam je samo to moglo pasti na um?” Bogati čovjek je pomislio da je to neki luđak te ga je kaznio i izbacio iz svoje kuće.

Iz ovoga se da zaključiti da je njega bolesnika umjetnost koje se može naučiti samo vrijednim radom. Isti slučaj je i sa svim drugim zanimanjima, koja ako se ne savladaju dobro ne mogu biti obavljana najbolje.

( Hutbae Mahmood 6 strana 433, Alfazal 24.maj, 1920. godina)