Hutbe 2011.

Hutbe 2011 – 04. 02. 2011. – ’Hairul Ummah’ (Najbolji narod);


Kratki sadržaj hudbe koju je održao Hazreti Mirza Masroor Ahmad ajadahulahtalahbi
nasre hil aziz, Halifatul Mesih V, poglavar Ahmadija muslimanske zajednice.

(Napomena: Naš tim ’Alislam’ preuzima punu odgovornost za
bilo kakve greške ili nerazumijevanje u kratkom sadržaju ove hudbe).

Hutba je dostupna u video formatu.

Tekst

Huzur je u svojoj današnjoj hutbi petkom dao izlaganje na temu
’Hairul Ummah’ (Najbolji narod) i standarda koji je postavio Èasni
Poslanik s.a.v.s., i na poèetku prouèio Kur’anski ajet:
“Vi ste najbolji ummet izveden za dobrobit èovjeèanstva; vi
nareðujete dobra djela i zaustavljate zlo i vjerujete u Allaha. A
kad bi sljedbenici Knjige vjerovali, to bi bilo bolje za njih. Meðu
njima su vjernici, ali veæina njih su neposlušni.” (3:111)
3
4
Huzur je rekao da tema ovog ajeta zahtijeva stalno podsjeæanje i
zato je on i ranije davao govor na tu temu. U ovom ajetu Allah d‘.š.
je dao ogromnu odgovornost onima koji vjeruju, koji èuvaju i jaèaju
svoje vjerovanje kao i vjerovanje svoje buduæe generacije i koji
takoðer radi Allaha, savjetuju dobro svima i svakome oko sebe. U
sadašnje vrijeme, vjernici su oni koji su prihvatili Imama ovog doba,
koji je istinski i revni poklonik Èasnog Poslanika s.a.v.s. Baš kao što
su raniji muslimani dr‘ali u vidu kur’anske naredbe i proglase Èasnog
Poslanika s.a.v.s. i stavljali ih u praksu s ciljem da tra‘e Bo‘ije
zadovoljstvo i bili uspješni u ovome, u sadašnje doba ovo je obaveza
Ahmadi muslimana.
Ahmadi treba da se zamisle o sebi koliko ispunjavaju obavezu
toga što su ’Najbolji narod’ ’Najbolji narod’. Koliko su im jednake rijeèi i djela,
koliko kroz svoju praksu i savjet nastoje da spase svijet. Ovo
razmišljanje o sebi ne treba biti bazirano ni na kakvom samostvorenom
standardu, nego na standardu koji je postavio Èasni
Poslanik s.a.v.s., koji æe Huzur objasniti kasnije u ovoj hutbi. Nacije
poèinju da propadaju kad se oslanjaju na samo-stvorene standarde
i zaborave svoj osnovni cilj. Kur’an nas obavještava da su ranije nacije
zaboravile svoje uèenje i bile uništene ili su prakticirali štetne
novotarije do mjere izopaèenja – moralnog i duhovnog propadanja.
Nije preostalo Bo‘ije svetosti ili svetosti poslanika. Takvo je stanje
ljudi u zapadnom svijetu u sadašnje vrijeme. Allahova je naklonost
na muslimanima da je saèuvao zadnju knjigu vjerskog zakona.
Uprkos toga da se veæina muslimana ne dr‘i svoje vjere kako treba,
u svako doba je jedna grupa ljudi nastavila da prakticira uèenja
Kur’ana, i u kasnijem dobu je, prema Svom obeæanju, Allah poslao
Obeæanog Mesiju a.s. Danas, svi Ahmadi tvrde da prihvataju Mesiju
koji je vjeru vratio natrag od udaljenih zvijezda i obeæao da æe ponovo
utemeljiti religiju Muhammeda s.a.v.s. prema njenoj poèetnoj formi.
Mi smo zaista sretni da je Allah lièno uzeo odgovornost da poruku
islama uputi kroz Muhammedovog Mesiju i dozvolio nam da budemo
dio ove Bo‘ije odredbe (sudbine). On je obavijestio Obeæanog Mesiju
a.s.: ’Ja æu uèiniti da tvoja poruku stigne do krajeva Zemlje.’ (Tadhkirah,
str. 381)
5
Huzur je objasnio da mi trebamo – da bismo bili dio sudbine koja
je vezana za ovu objavu – napraviti revolucionarnu promjenu u sebi
i postati oni koji stièu Bo‘ije zadovoljstvo. Ako imamo obilje‘ja koja
naprijed spomenuti ajet navodi, i zauzeti smo u širenju poruke, to
æe privuæi ljude pobo‘ne prirode. Ljudi raznih religija ili bez religije,
svi æe dobar moral smatrati dobrim. Razumijevanje ove obaveze, i
da bismo stekli Bo‘ije zadovoljstvo, mi trebamo nareðivati ono što
je dobro i zabranjivati ono što je loše, skretati pa‘nju prema
ispunjavanju du‘nosti prema ljudima i pokazivanjem gaðenja prema
otimanju prava drugih spreèavati ljude od toga. Meðutim prvi zahtjev
je razmišljanje o sebi. Mi æemo samo imati djelotvornost ako svoj
vlastiti unutarnji sistem stavimo u red. U stavljanju svog vlastitog
unutrašnjeg ’ja’ u red mi trebamo neprestalno imati u vidu da Allah
gleda na nas cijelo vrijeme. Prije nareðivanja drugima ono što je
dobro mi trebamo sebe dovesti u liniju sa onima koji ’vjeruju u
Allaha’. Allaha’. A vjerovanje u Allaha je samo istinito kad su ljubav prema
Allahu i Bo‘ije zadovoljstvo jaèi od svih vaših ljubavi i zadovoljstava,
kao što Kur’an ka‘e:
’…oni koji vjeruju imaju jaèu ljubav prema Allahu…’ (2:166)
Huzur je rekao da osoba najviše brine za ono što voli. Ako se
zamislimo uvidjet æemo da biti ’Hairul Ummah’ nije samo proglas
vjere, nego da æemo zapravo uveæavanjem u ljubavi prema Allahu
biti ukljuèeni u ’Hairul Ummah’. èovjek æe nareðivati ono što je dobro
i zabranjivati zlo. U takvoj situaciji prva misao istinskog vjernika æe
biti da li on ima odliku koju nareðuje drugima ili ima ru`nu naviku
koju drugima zabranjuje? Allah je Voljeni koji je
’Znalac je nevidljivog i vidljivog’ (6:74)
Tako æe Bog reæi: ’Vi proglašavate Moju ljubav ali vaše srce je
okaljano i vi govorite nešto što ne prakticirate.’ U takvoj situaciji,
unutrašnji sistem istinskog vjernika je to što æe ga dovesti do
ispravnog puta. Ako neèiji unutrašnji sistem nije valjan, to je razlog
za zabrinutost.
Huzur je rekao da naša Zajednica ima tradicije koje je, u svjetlu
uèenja islama utemeljio Obeæani Mesija a.s. i njegove halife. Poduzeta
6
je disciplinska mjera da bi se sprijeèilo da neke stvari uðu u našu
Zajednicu zato što istinski vjernik treba da samo prakticira ono što
je dobro. Bez ovoga, niti mo‘e nareðivati ono što je dobro niti mo‘e
zabranjivati zlo. Kad smo jednom sebe povezali sa Imamaom ovog
doba da bismo nastojali postati i postali ’Hairul Ummah’, mi trebamo
odustati od svjetskog i napustiti samo-stvorene standarde pobo‘nosti
i jedino zadr‘ati one standarde kojima je Obeæani Mesija a.s. pouèio
Zajednicu nakon što je primio uputu od Allaha i u svjetlu uèenja
islama. Ovo je vrlo va‘na taèka koju svaki Ahmadi treba da razumije.
Nedavno su se u D‘ematu dogodile neke prakse suprotne
uèenjima Zajednice. Huzur je poduzeo disciplinske mjere protiv ovih
ljudi. Neki meðu njima nisu imali mnogo religijskog znanja i nisu
bili dobro upoznati o tradicijama Zajednice, iako ovo nije izgovor.
Svaki Ahmadi musliman treba pokazivati istinsku vjeru i treba je
nastojati postiæi. Meðutim, neki meðu njima bili su oni koji imaju
religijsko znanje, slu‘e Zajednici i znaju tradicije i uèenja Zajednice.
Oni su takoðer uèestvovali u ovoj svadbi i pokazali su slabost, i ne
samo da nisu sprijeèili ono što je loše, oni su sjedili i posmatrali sve
ove besmislenosti. Umjesto da prakticiraju ’zabranjivanje zla’ ’zabranjivanje zla’ oni
su postali dio toga. Kasnije, oni su pisali Huzuru da su uèestvovali u
tome da bi reformisali druge. Ovo je bila strana reforma – da niti je
bila skrenuta pa‘nja da se sprijeèi ono što je zlo, niti je savjetovano
dobro. Ako je ikakvo dobro bilo savjetovano, to je bilo na drugu
temu. Ako je dat dobar savjet uopæe, to nije bilo da se sprijeèi ovo
posebno zlo, nego je bilo o drugim dobrim aspektima. To je kao da
vidite kradljivca da krade i umjesto da ga zaustavite, pomognete
mu da ukrade a kasnije mu ka‘ete kako je dobro govoriti istinu.
Zaista, govoriti istinu je dobro, no, u to posebno vrijeme
’nareðivanje onoga što je dobro i zabranjivanje zla’ ’nareðivanje onoga što je dobro i zabranjivanje zla’ zahtijeva
spreèavanje kradljivca da ne krade.
Ako Ahmadi vjeruje u Obeæanog Mesiju a.s. onda ne treba biti u
strahu od društva, umjesto toga treba dati prednost vjeri. Obeæani
Mesija a.s. je èinio dove za svoje potomstvo i za svoje sljedbenike da
bude pošteðeni straha od Deðala. Ako su oni koji ‘ive na Zapadu u
strahu od Deðala, šta je onda ostalo? U ovom dogaðaju bili su
ukljuèeni mnogi ljudi i bilo je predlo‘eno Huzuru da to mo‘e, pošto
7
su mnogi ljudi bili ukljuèeni, stvoriti nemir u D‘ematu. Huzur im je
odgovorio da æe biti poduzete disciplinske mjere, bez obzira na nemir
u D‘ematu i ako neki ljudi podlegnu tome i odu, oni mogu otiæi,
Huzura nije briga. Samo æe se dogoditi ono što nas islam pouèava i
ono što nas je pouèio Obeæani Mesija a.s.: da izbjegnemo zlo i
besmislene prakse. Allah ili Njegov Vjerovjesnik ne vole proturijeèje
u rijeèi i djelu. Huzur je rekao ranije, kao i druge Halife, da ako se
takve svadbe i ceremonije dogaðaju u Ahmadi porodicama, Ahmadi
trebaju jednostavno otiæi, inaèe, to je kukavièluk i ravno je pomaganju
loše prakse. To je znak da ljubav prema društvu nadjaèava ljubav
prema Bogu. Da Allah osposobi svakog Ahmadi da razumije ovu
taèku.
Huzur je citirao hadis koji izla‘e standard istinskog vjernika. On
ka‘e: “Èetiri su obilje‘ja koja, kad se naðu kod osobe, èine je apsolutnim
licemjerom, a onaj ko posjeduje jednu od njih, posjeduje jednu
karakteristiku licemjerstva dok to ne napusti. One su: kad mu je nešto
povjereno od izda povjerenje; kad govori la‘e; kad obeæa prekrši
obeæanje i kad raspravlja upotrebljava ru‘an jezik.”
Objašnjavajuæi ovo hazreti Sejid WaliUllah Šah sahib je napisao
da je cilj ukljuèivanja licemjerstva u diskutiranje vjerovanja isti kao
i ukljuèivanje kufra (nevjerovanja), širka (pridru‘ivanja partnera sa
Allahom) i svakog naèina neumjerenosti i prostote. Licemjerstvo
takoðer èini vjerovanje nepotpunim (manjkavim). Ono znaèi razliku
izmeðu onoga što je oèito i onoga što je skriveno – vanjsko i
unutrašnje ’ja’. Rijeèi kad la‘e, djelo kad krši obeæanje i namjera
kad izdaje povjerenje ili biti nevjeran suprotni su istini. Prekršiti
ugovor i upotrebiti uvredljiv jezik takoðer je suprotno istini. Kao što
je i verbalno ispovjedanje vjerovanja kad nema nikakvog u srcu, ili
ako u srcu ima vjerovanje ali nije verbalno izra‘eno, ili ako nije dato
nikakvo pokazivanje vjerovanja. Ukratko, sve što je suprotno istini,
licemjerstvo je. U ovo vrijeme se mo‘e vidjeti jako mnogo ovih bolesti
i neki od nas takoðer pate od nekih od njih. Prema Èasnom Poslaniku
s.a.v.s. ako èovjek ima bilo koji od ovih nedostataka to dio njegovog
srca ukljuèuje u licemjerstvo.
Obeæani Mesija a.s. je rekao da, ako bi licemjeri iz vremena Èasnog
poslanika s.a.v.s. ‘ivjeli tokom ovog doba, oni bi bili smatrani veoma
8
predanim i istinskim vjernicima jer kad se zlo poveæava èak mala
vrlina se uveliko vrednuje. Huzur je rekao da trebamo voditi raèuna
da nakon što smo prihvatili Obeæanog Mesiju a.s. naši standardi
trebaju biti daleko veæi od standarda drugih muslimana.
Bilo da je povjerenje nacionalne, liène ili zajednièke prirode, mi
ga trebamo ispuniti. Na mjestu zaposlenja – nije va‘no šta ostalo
osoblje radi – naša praksa treba nas razlikovati od drugih. Danas mi
ponosno ka‘emo svijetu izvana da je standard pouzdanja u Ahmadi
muslimane bolji. Samo to da je ‘bolji’ nema ništa o èemu bi bili
ponosni, umjesto toga osoba mo‘e biti ponosna o tome kad je standard
najbolji. Razlog za nenapredovanje u Treæem svijetu je zato
što se povjerenje izigrava na svakom koraku i na svakom nivou.
Pakistan je vrlo ponosan što je muslimanska zemlja no, nivo korupcije
tamo se dalje poveæao. Izigravanje povjerenja takoðer je visoko meðu
drugim muslimanima i nastavlja da raste. Da li oni pretpostavljaju
da samo odlikom što su muslimanska zemlja ili najavom da æe
nametnuti islamske zakone mogu postati Hairul Ummah? Nije pitanje
jednog ili dvaju zala, zapravo, oni imaju sva zla – pa ipak su i dalje
vjwernici i, što se tièe istinskih vjernika, oni su u njihovim oèima
kafiri (nevjernici). U ovom pokvarenom i izopaèenom društvu, zaista
du‘nost prema povjerenju mo‘e biti ispunjena utemeljivanjem
dobrih uzora. Danas jedan Ahmadi musliman treba biti najveæi
povjerenik povjerenja koje je donio Èasni Poslanik s.a.v.s., to jest,
poruke Bo‘ijeg Jedinstva i ispunjavanja du‘nosti prema Bogu i
du‘nosti prema ljudima. Za ovo je prvi korak da reformišemo svoje
‘ja’.
Drugi znak licemjera prema naprijed spomenutom hadisu je da
je on la‘ov. Proturjeènost izmeðu rijeèi i djela je licemjerstvo. Allah
smatra neistinu ravnu širku. Sramota je da je danas veæina
muslimana zaboravila razliku izmeðu istine i neistine. Ako danas
Ahmadi ne poduzmu d‘ihad protiv ovoga oni æe usaðivati mrlje u
svoja srca koje nemaju nikakve veze sa Zajednicom Obeæanog Mesije
a.s. i islamom. Ako, nakon što smo potvrdili da smo prihvatili
Obeæanog Mesiju a.s., koji je došao da utemelji Šerijat, neistina ostane
dio nas, kako onda Šerijat mo‘e biti utemeljen? Umjesto da gledate
na druge, ogromna je potreba da se zamislite o sebi.
9
Treæi znak licemjera koji je dao Èasni Poslanik s.a.v.s. je
neispunjavanje obeæanja/zavjeta. Takvo je stanje svijeta u trgovini i
u svakodnevnom poslovanju, i na nacionalno nivou je toliko mnogo
neispunjavanja obeæanja da je to za nevjerovat. Neka poslovna osoba
rekla je Huzuru da miješaju obiènu ri‘u sa dobrom kvalitetnom
Basmati ri‘om koja se u svijet izvozi iz Pakistana na naèin koji se ne
mo‘e otkriti. Huzur je rekao da njih nije briga èak ako budu otkriveni
i o tome kakav to uticaj mo‘e imati na njihov posao i poni‘enje koje
æe to donijeti zemlji. Ovo nije samo kršenje zavjeta, to je takoðer la‘
i izigravanje povjerenja.
Èetvrti znak licemjera je da kad raspravlja upotrebljava uvredljiv
jezik. Huzur je rekao da ovo vidimo kod naših protivnika, na svakom
TV kanalu i veb stranici koja je dizajnirana protiv nas. Ahmadi
muslimani ovo uvijek trebaju izbjegavati i nikada ne trebaju na
grubost odgovoriti na naèin koji mo‘e voditi uvredljivom jeziku. Mi
trebamo uvijek imati u vidu blagoslovljeni uzor Èasnog Poslanika
s.a.v.s. On je bio ’Milost za sve svjetove’, dijelio je milost èak u
odgovoru na grubost. Obeæani Mesija a.s. takoðer je pokazao da je
prelazio èak preko toga kad su ljudi njemu u lice bili uvredljivi prema
njemu. Da Allah èuva svakog Ahmadi muslimana zaštiæenim od ovih
zala koja uništavaju vjerovanje i društveni mir. Na‘alost, veæina
muslimana upletena je u takva zla i dovode islam na zao glas, i u
mnogim muslimanskim zemljama je mir uništen. Današnja situacija
nalik ratu izmeðu masa i upravljaèkih ljudi u muslimanksim
zemljama rezultat je licemjerstva koje je Èasni Poslanik s.a.v.s.
ustanovio i ta situacija je dala priliku nemuslimanima da budu
neuljudni i nemaju poštovanja prema islamu.
Jedan Jevrej novinar napisao je u Izraelskim novinama da uèenje
islama nije miroljubivo i da je to oèito iz postupaka muslimana. On
je rekao da se miroljubivo uèenje samo mo‘e naæi u Jevreizmu i
kršæanstvu i da vrlo mala manjina muslimana govori o miru. Huzur
je rekao da je tragièno da oni èije uèenje je oèigledno oštro upiru
prst krivnje na islam zbog postupaka muslimana. Ahmadi musliman
ne mo‘e biti zadovoljan ako je ovo pokazivanje male miroljubive
manjine usmjereno na Ahmadi muslimane ili bilo koju grupu
10
muslimana – da bar mala manjina nije okaljana. Naša sreæa æe biti
kad bude reèeno o veæini muslimana da daju poruku mira zbog
uèenja islama. Mi trebamo èiniti dove da Allah dadne èulo
muslimanskom ummetu da istinski ispune du‘nost buduæi Hairul
Ummah i da takoðer ispunimo svoju obavezu.
Zatim je Huzur dao ispravku navoda iz prošle hutbe i rekao je da
obièno provjeri navode ili tra‘i da budu provjereni, meðutim ovo je
bio navod uèenjaka iz naše literature koji je Huzur uzeo, no on je
bio netaèan. U pogledu smrti Ebu Leheba, hadis navodi da je on
umro od kuge sedam dana poslije Bitke na Bedru i da je njegovo
tijelo davalo neugodan smrad i bilo baèeno u jamu i prekriveno
kamenjem. Drugo predanje iznosi da je njegova smrt bila izazvana
èirom i njegov sin ga nije sahranio par noæi dok mu se tijelo nije
poèelo raspadati kod kuæe i davati smrad poslije èega je bio sahranjen.
Bilo je obavljeno vjersko vjenèanje sina Ebu Leheba sa kæerkom
Èasnog Poslanika s.a.v.s., Umme Kulsum. Prije nego je otišao na
ekspediciju, otišao je da vidi Èasnog Poslanika s.a.v.s. s namjerom
da stvori teškoæu i rekao mu da on porièe suru An Nad‘m. Onda je,
kao znak uvrede pljunuo i razveo se od kæerke Poslanika s.a.v.s.
Poslanik s.a.v.s. ga je prokleo i u toku ekspedicije na koju je onda
otišao vukovi su ga rastrgali.
Huzur je najavio da æe klanjati d‘enazu namaz u odsustvu za
Rasheeda Ahmadi Butt sahiba iz Lahora koji je umro 18. oktobra
2010 i imao je 71 godinu. Bio je pogoðen puškom u nogu u Dar ul
Zikr d‘amiji 28. maja 2010. Izgubio je mnogo krvi i postao slab.
Tokom ‘ivota slu‘io je Zajednicu u mnogim ulogama i bio predan
Ahmadi sa vrlo iskrenom vezom s Halifatom. On je sve svoje uspjehe
povezivao sa dovama Halife vremena. Da Allah uzdigne njegov
polo‘aj i podari èvrstinu njegovoj porodici.
da budu.